Menu
Anatomija melanholije Roberta Bartona možda jeste napisana 1621. godine, ali njeno revolucionarno razumijevanje ljudske prirode ostaje izuzetno moderno i dan-danas.
Barton, britanski sveštenik i učenjak, sakupio je skoro dvije hiljade godina učenja, od starogrčke filozofije do medicine 17. vijeka. I sam je patio od „melanholije”, tegobe za koju se smatra da podrazumijeva potištenost, depresiju i inerciju.
Škotska novinarka i autorica Amy Liptrot ponovo je pročitala Bartonovo djelo i objavila Novu anatomiju melanholije, ažurirani vodič za 21. vijek tvrdeći da su mehanizmi za unapređenje našeg mentalnog zdravlja iz 1620-tih i dalje jednako korisni danas kao što su bili tada, prenosi BBC.
Nekome ko pati od nje, depresija zna izgledati kao da nema nikakvog reda ili pravila, a opet naša raspoloženja umiju slijediti prilično slične obrasce. Barton je teoretizirao da je melanholija „nasljedna bolest” i tražio obrasce mentalne bolesti u čitavim porodicama i između generacija. Ispostavlja se da nije mnogo pogriješio, jer se danas zna da depresija ima i genetsku komponentu i komponentu okruženja.
Ali nisu samo genetski obrasci korisni u predviđanju mentalnog oboljenja: možemo i proučavati obrasce vlastitog ponašanja.
Bartonovo proučavanje melanholije nije se bavilo samo trenucima neraspoloženja, on čitaoca vodi i do vrtoglavih visina svojih emocija. Kako je kroz djelo jasno da je imao fascinantne uvide u vlastita neprestano promjenjiva raspoloženja i okolnosti koje su utjecale na njih, danas se njegova svjesnost može smatrati vitalnim sredstvom za kontrolu mentalne bolesti: ako možemo zapaziti obrasce u našem raspoloženju i ponašanju, možemo upravljati spoljnim faktorima koji im doprinose.
Možda djeluje pomalo kontraintuitivno, ali ako zaronite u hladnu vodu možete se osjećati ushićeno. U knjizi, Barton je sakupio ogroman dijapazon ideja i tekstova koje su napisali drugi. Prednosti kupanja na otvorenom, „u slatkovodnim rijekama i hladnoj vodi” bila je jedna takva teorija koju je uvrstio, jer je to savjetovao svakome ko želi poživjeti dugim životom.
„Kako se polako navikavate na šok od hladne vode i počinjete bolje da se nosite sa tim fiziološki i na ćelijskom nivou, istovremeno se smanjuju upalne reakcije prilikom drugih vrsta šokova i stresova koji se nalaze u srži pojava kao što su depresija”, kaže doktor Mike Tipton, direktor laboratorije za istraživanja ekstremnih okruženja pri britanskom Univerzitetu u Portsmutu.
Priroda je, za Bartona, bila ključna za ublažavanje simptoma melanholije.
On je veličao vrijednost bilja i cvijeća kao što su boražina i kukurijek za raščišćavanje mentalne zamagljenosti, pročišćavanje vena od melanholije i uveseljavanje srca.
Biljke kao što su boražina koriste se za liječenje od melanholije, anksioznosti i depresije još od davnina. Ne samo da se smatralo da ova neupadljiva biljka unosi radost u vaš život, već se tvrdi i da se dodavala rimskim vojnicima u vino kako bi stekli hrabrost u bici.
Barton je istakao da se efekti „uveseljavanja” iz prirode nisu ograničavali samo na jestivo bilje. On je bio i strastveni zagovornik pozitivnih efekata koje na ljudsko tijelo imaju baštovanstvo, okopavanje i oranje zbog fizičkog povezivanja sa biljkama, obrađivanja zemlje i praćenja rasta bilja koje je posadio.
Bartonova uvjerenja u vezi sa snagom izlaska napolje sada su čak i zvanično priznata i uvrštena u liječenje koje pruža britanska Nacionalna zdravstvena služba.
Barton je predlagao: „Budi u društvu prijatelja čije šale i veselje vas mogu obradovati”
„Najbolji put do olakšanja je da bijedu svalimo na nekog našeg prijatelja, a ne da je samo utrljavamo u vlastita prsa”, rekao je Barton prije 400 godina.
Introspekcija i izolacija uobičajeno su ponašanje među osobama koje pate od depresije.
Iako se od toga oboljeli rijetko osjeća bolje, društveno ponašanje protivno tim impulsima umije djelovati gotovo nemoguće.
Ako ispričate ljekaru za svoja loša raspoloženja, od njega biste očekivali da vam prepiše terapiju antidepresivima. Ali da li ste znali da u zemljama kao što je Danska, Kanada i Velika Britanija, ljekari sada prepisuju „recepte za druženje”, kao što su časovi slikanja, posjete muzejima ili grupne šetnje?
Liptrot kaže da ako samoća, umjesto ozbiljne mentalne bolesti, izaziva anhedoniju (prestanak uživanja u prijatnim aktivnostima), onda bi recept za druženje mogao biti mnogo korisniji od lijekova.
Možda baš nije upotrijebio ovaj izraz, ali je Barton govorio o „ljubavi prema učenju” nasuprot „pretjerivanju u studijama”.
Njegova teorija bila je da previše vremena provedeno pogrbljeno nad knjigom čitajući i pišući znači da automatski nije dovoljno vremena posvećeno drugoj praksi znanoj kao dobroj po mentalno zdravlje, poput vježbe, sna i druženja.
I tu nastupa ravnoteža: kad su nam misli nemirne i uznemirene, učenje pruža dobrodošlo skretanje pažnje, pozitivan fokus i rad sa ciljem.
Ali ako previše učite i usjedite se i osamite, zapostavit ćete druge aktivnosti koje hrane zdrav um.
