U jeku pandemije, nakon uspješno završenog izazova koji sam sebi postavila da trčim svaki dan tokom zimskog perioda, odlučila sam se da triatlon bude moj sljedeći poduhvat.
Piše: Amina Šabić za Furaj.ba
Triatlon je sport koji obuhvata tri različite disciline: plivanje, biciklizam i trčanje. Postoji nekoliko distanci, a najveća je Ironman 140.6, distanca koja obuhvata 3,8 kilometra plivanja, 180 kilometara vožnje bicikla i 42,2 kilometra trčanja (ukupno 226 kilometara). Ovo takmičenje privlači profesionalne i rekreativne sportiste, i jedna od čari je da se obje kategorije takmiče isti dan. Pored fizičke snage, veoma bitna je i mentalna izdržljivost. Ovo je jedinstven sport u kojem je bitnije učestvovati nego pobijediti, i podstiče svakog od nas da pomjeramo vlastite granice bez pretjeranog poređenja sa ostalim takmičarima.
Jedan od najzanimljivijih Ironman takmičenja se održava u Italiji, u pokrajini Emilia-Romagna, u mjestu Cervija. Nakon ozbiljnog pristupa treninzima u ovoj sezoni, odlučila sam učestvovati u ovom jedinstvenom takmičenju. Emilia-Romagna je poznata kao stanište flamingosa, festivalu puštanja zmajeva, klubova na plaži, meduza/jadranskih rebraša, i naravno, ukusne italijanske hrane.
Takmičenje je održano u septembru ove godine. Kao jedina bh predstavnica, bila sam više nego spremna pokazati da je uloženi trud u svakodnevne treninge vrijedio. Zona tranzicije, u kojoj su smješteni bicikli, kao i potrebna oprema za biciklizam i trčanje, je bila energična i predivna. Bilo je preko 1900 takmičara (od kojih oko 240 takmičarki), i sigurno isto toliko navijača i podrške. Pred samo takmičenje to jutro, provjerila sam svoje biciklo posljednji put, ubacila gelove, magnezij i kapsule soli u pretinac, provjerila sadržaj kesa za biciklizam i trčanje, obukla neoprensko odijelo i krenula na start. Slogan trke je: “Sve je moguće. Ovdje snovi počinju da se ostvaruju“, i baš tako sam se osjećala.
Prva disciplina, plivanje, se održavala na Jadranskom moru, sa startom na pješčanoj plaži. Naočale za plivanje su bile odlične, a voda mirna. Pokušala sam da nađem jednog pristojnog plivača kojeg bih mogla pratiti, ali nije bilo šanse. Činilo se da su svi ili prebrzi ili prespori, neki bi samo skrenuli s putanje. Plivanje se odužilo, a zadnjih 400 metara čula sam publiku i voditelja, ubrzala i samo htjela da se dograbim čvrstog tla. Prva tranzicija je prošla glatko i bez većeg zadržavanja.
Druga disciplina, vožnja biciklom, je bila nevjerovatna. Prvu dionicu sam već bila isprobala dva dana ranije, pa sam znala šta da očekujem: puno kružnih tokova i lošu cestu. Vozili smo se kroz prirodni rezervat solana Cervije. Zatim smo prešli na autoput, koji je bio zatvoren za saobraćaj radi takmičenja. Na šezdesetom kilometru smo stigli do sela Forlimpopoli gdje su nas okružili nevjerovatni volonteri i gledaoci. Zatim me čekao poprilično zahtjevan uspon u mjestu Bertinoro. Nakon uzbrdice, brzog spusta, opet autoput, i još jedan krug od 80 kilometara. Upijala sam što je više moguće pozitivne energije: sela, krajolici i vinogradi bili su zapanjujući. Na posljednjih 10 kilometara počela sam planirati kako da prođem kroz zonu tranzicije sa što manjim vremenskim gubitkom. Tada sam, na 175. kilometru ugledala flamingose, s moje desne strane, negdje u daljini. Ili je to možda bila samo fatamorgana, što je bilo i za očekivati nakon toliko pređenih kilometara. Slogan takmičenja ima smisla, zaista je sve moguće.
Na drugoj tranziciji sam savila svoj broj za trčanje, vizir i tenisice i bila spremna. Samo je maraton stajao između mene i crvenog Ironman tepiha. Ukratko, za moj drugi maraton ikad više sam nego zadovoljna. Dugo ću pamtiti četiri kruga kroz Cerviju, muziku, navijanje publike, odličnu atmosferu i centar Milano Marittima. Pao je mrak, bilo mi je sve hladnije, počela sam hodati, bila iscrpljena i gladna, ali onda sam vidjela navijača koji drži natpis: Believe. Jedna jedina riječ je sve što mi je trebalo u tom trenutku. Odatle do cilja, osjećala sam da letim. Po dolasku na crveni tepih, uz sve reflektore, navijače, muziku, bila sam van sebe. Utrčala sam u cilj i čula dugo očekivanu rečenicu: Amina, TI SI IRONMAN.
Svoj prvi Ironman 140.6 sam završila za 12 sati, 10 minuta i 1 sekundu. Prezadovoljna! Upisati se na listu prvih šest bosanskohercegovačkih Iroman(ki) je velika čast. Tokom trenažnog procesa i samog takmičenja, naučila sam mnogo toga. A nove lekcije jedva čekam na naučim kroz iduću sezonu. Ovom prilikom se želim zahvaliti svima koji su bili dijelom mog putovanje do Ironmana. Duboki naklon zahvalnosti za sve. Hvala vam. A jedno posebno hvala treneru Demiru Hadžimuratoviću, suprugu Admiru i djeci.
