Bjelaj – tajnovita tvrđava koja je inspirirala bosanskog Andersena da piše bajke

    Bjelaj – tajnovita tvrđava koja je inspirirala bosanskog Andersena da piše bajke

    „Crne i nemirne čavke su domaćini stare zapuštene tvrđave na vrhu brda. Njima u tvrđavu često dolazi u goste stari planinski orao, a još češće grupa seoskih dječaka. Za njih je tvrđava mnogostruko tajnovita i zanimljiva. Tu je poluzatrpan presahli bunar, pa mračna tamnica sa gvozdenim alkama ugrađenim u zidu, visoki bedemi za topove i još viša kula stražara.“

    Foto: Općina Bosanski Petrovac

    Tako je u svojoj pripovijetki „Tvrđava“ pisao bosanskohercegovački književnik i pisac bajki Ahmet Hromadžić o tvrđavi Bjelaj kod Bosanskog Petrovca, koja se često nalazila kao motiv  u njegovim pripovijetkama i romanima. U njegovim djelima prožima se djetinjstvo provedeno u Bjelaju sa prepoznatljivošću krajolika planine Osječenice, Bjelajske kule, te prirodnih ljepota i izazova divljine sa svim ljepotama i prirodnim nepogodama, kao i šarolikost životinjskog svijeta u netaknutoj prirodi okoline Bosanskog Petrovca. A Bjelajska kula za njega je bila mjesto gdje se susreću i šapuću planinski i mediteranski vjetrovi, stoga se s pravom pretpostavlja da je upravo ona bila inspiracija za njegove brojne bajke koje su se čak našle i u školskim čitankama.

    Historijat tvrđave

    Foto: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

    Stari grad Bjelaj (Bilaj) ili bjelajska tvrđava nastao je u periodu srednjeg vijeka na području općine Bosanski Petrovac i nalazi se na rubu Petrovačkog polja (ili njegovog dijela Bjelajskog polja), na sjevernom pobrđu planine Osječenice. Područje oko samog grada je nenaseljeno i pusto. Dobio je ime po bjelini (bijeloj ili biloj boji) kojom se isticao iznad Bjelajskog polja. Prvi put se spominje 1495. godine kada je blagajnik kralja Vladislava II zabilježio da je isplatio Gašparu Perušiću svotu od 30 forinti „za očuvanje njegova grada Belaja” (egregio Caspar Perusyth pro conservatione castri sui Belay dati sunt 30 fl.), što govori o odbrani tog srednjovjekovnog grada u tadašnjoj županiji Pset. Deset godina poslije, 1505. držala je taj grad zajedno sa Sokolačkom tvrđavom i Ripčem knjeginja Beatrica Frankopan, udova hercega Ivaniša Korvina, te je u njeno ime svim trim gradovima upravljao kaštelan Dujam Orlovčić. Između 1530-1537 godine Bjelaj (Bilaj) je potpao pod osmansku vlast. Pripao je bosanskom sandžaku, vilajetu i kadiluku Neretva. Već 1540. godine spominje se prvi put nahija Bjelaj, a nešto kasnije spominje se kao nahija Bjelaj-Blagaj, ali ubrzo potpada pod kadiluk Kamengrad, koji se spominje kao kadiluk u bosanskom ili kliškom sandžaku. Od 1562. godine nahija Bjelaj je priključen kadiluku Novosel koji je bio u kliškom sandžaku. Zabilježeno je da je 1577. godine u tvrđavu smještena posada od 370 osmanskih plaćenika pod zapovjedništvom dizdara. Od 1592. grad se nalazio u sastavu bihaćke kapetanije, a od 18. vijeka u sastavu petrovačke kapetanije.

    Opis tvrđave

    Foto: Općina Bosanski Petrovac

    Prostor nekadašnjeg starog grada sastoji se od dva dijela: južni srednjovjekovni i sjeverni osmanski dio. S njegovih bedema je pogled na cijelo Bjelajsko polje i okolinu. Do dan-danas, iako prepušten zubu vremena, još uvijek je dobro sačuvan. Njegovu važnost prepoznala je država koja ga je 2007. godine zaštitila kao nacionalni spomenik. Na lokalitetu se nalazi i impozantna Kulin-kapetanova kula, koja nažalost nije proglašena nacionalnim spomenikom.

    Bosanski Andersen

    Iako je tvrđava bila inspiracija brojnim umjetnicima, nju je u svojim djelima najljepše opisao bosanski Andersen – romansijer i pripovijedač Ahmet Hromadžić. Gotovo da nema djeteta sa prostora bivše Jugoslavije koje u rukama nije držalo knjigu iz biblioteke Lastavica, za čiji je nastanak, uređivanje, te nekoliko značajnih knjiga zaslužan upravo Hromadžić. Njegove knjige „Patuljak vam priča“ i „Patuljak iz zaboravljene zemlje“ bile su u programu redovnih lektira u osnovnim školama, njegovi radovi bili su i u čitankama. Pored pripovijedaka i romana za djecu i odrasle, pisao je i književne i pozorišne kritike, reportaže, crtice i članke. Jedan je od rijetkih dječijih pisaca na ovim prostorima koji je njegovao bajku kao književni rod. Volio je da se bavi književnošću za djecu, što se vidjelo, pa je bio i član Redakcije međunarodne edicije Djeca svijeta, a djela su mu prevođena na mnoge svjetske jezike i uvrštene u izbore dječije literature i lektire brojnih evropskih zemalja poput Italije, Norveške, Belgije itd.

    Ahmet Hromadžić s rođacima na tvrđavi Bjelaj; Foto: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

    Rođen je 11. oktobra 1923. godine upravo u Bjelaju, gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu Tehničku i Višu pedagošku školu završio je u Sarajevu. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu, tokom kojeg  1944. godine, kao novinar Oslobođenja upoznaje Skendera Kulenovića, također iz Bosanskog Petrovca, kojem je pokazao svoje priče. Sve ostalo je historija! Nakon rata radio je kao novinar u Sarajevskom dnevniku, a potom i kao glavni urednik lista Krajina u Bihaću, zatim urednik kulturne rubrike sarajevskog lista Oslobođenje. Bio je glavni i odgovorni urednik omladinskog časopisa za književnost Zora gdje je objavljivao priče i veliki broj književnokritičkih i publicističkih tekstova, filmskih i pozorišnih kritika. Poznato je i da je bio glavni urednik u omladinskom izdavačkom poduzeću Narodna prosvjeta, koje se kasnije zvalo Veselin Masleša, a danas Sarajevo Publishing. Tamo je kao urednik uređivao legendarnu dječiju biblioteku Lastavica. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokrenuo je Međunarodnu književnu manifestaciju Sarajevski dani poezije u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine, koja se održava i dan-danas. Za književni rad dobio je brojne nagrade i priznanja. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom republike II reda, a bio je i član Akademije nauka i Društva pisaca BiH. Umro je u Sarajevu 2003. godine u 80. godini života. U Bosanskom Petrovcu danas se jedna škola zove po njemu, a na porodičnoj kući u Ulici Pekiska postavljena je spomen-ploča sa njegovim imenom. U Bihaću se u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke nalazi njegova spomen-soba.

    S. Hodžić, Furaj.ba