Bosanski franjevci su se toliko srodili s Bosnom da ih podjednako cijene kako njihovi vjernici tako i muslimani. Svi ih od milja zovu “naši fratri”.
Piše: Enver Imamović
Kršćanstvo na tlu Bosne i Hercegovine ima dugu i bogatu historiju. Arheološki i historijski spomenici pokazuju da je ta vjera na ovim prostorima bila poznata već u prvim stoljećima nove ere. To je bilo dvjesto-tristo godina nakon nastanka ove vjere što Bosnu i Hercegovinu svrstava u red zemalja s najdužom kršćanskom tradicijom.
U razvoju i životu crkve na ovom prostoru veliki značaj i ulogu odigrali su pripadnici franjevačkog reda. Kako god je burna historija Bosne tako je burna historija njenih franjevaca. Oni su vjerni pratioci Bosne i njenog naroda već više od sedam stotina godina. Kroz sve to vrijeme najpožrtvovanije su radili za dobrobit zemlje i naroda čime su kod svih stekli trajnu naklonost, ljubav i poštovanje. Narod je svoju naklonost prema njima izrazio davši im nadimak “bosanski ujaci”.
Iako franjevaca ima i u drugim zemljama, bosanski su po mnogočemu svojstveni. U malo su kojoj zemlji proživjeli ono i onoliko koliko su ovdje. Sve najgore kroz što je prešla Bosna, a to su bili nebrojeni ratovi, razaranja, stradanja i druge nesreće, prošlo je i preko njihovih leđa. U tim teškim trenucima ostajali su uz svoj narod, s njim su trpjeli i pomagali mu. Zbog toga ih u Bosni svi smatraju svojim, kako katolici tako i muslimani.
Franjevci su došli u ove krajeve davne 1291. godine, u vrijeme kada je Bosna bila puna bogumila i kada je trebalo izdržati sva iskušenja i tegobe koje su se ispriječile u njihovom misionarskom radu. Iako je i prije dolaska franjevaca u Bosni bilo redovničkih misionara (benediktinaca i dominikanaca), jedino su oni uspjeli nadvladati sve tegobe i održati se do danas. Uz teške višestoljetne borbe sa bogumilima, preživjeli su i tursko osvajanje Bosne.
Sultan Mehmd II el Fatih i franjevci
Ostao je zlatnim slovima zapisan njihov pothvat kada je 1463. godine u vrijeme turskog osvajanja Bosne hrabro pred sultana došao starješina fojničkog samostana fra Anđel Zvjezdović i zamolio da se pokaže milostiv prema katoličkom puku i dozvoli mu da slobodno i nadalje ispovijeda svoju vjeru. Dodao je, da spaljena i porušena zemlja ne bi ni njemu vrijedila ako je došao da joj bude novi gopodar.
Mudro izlaganje fra Zvjezdovića svidjelo se sultanu. Zaključio je da će u njima imati vrijedne i korisne podanike pa je uslišio njegovu molbu. Na licu mjesta (u Milodražu kod Kiseljaka gdje je na putu za Jajce imao logor), izdao je dokument kojim je bosanskim franjevcima, odnosno bosanskim katolicima, uz najveće zakletve zajamčio zaštitu i vjersku slobodu. To je čuvena Ahdnama, jedinstven dokument koji je osigurao opstanak katoličanstva na ovim prostorima tokom četiristoljetne turske vladavine Bosnom. Podsjetimo da je suvremena deklaracija OUN-a koja govori o pravima ljudi na slobodu vjeroispovijesti, donesena tek 1948. godine, dakle 500 godina nakon Fojničke Ahdname.
Ipak, ne može se reći da su franjevci za sve to vrijeme uživali mir. U dugom razdoblju bilo je svakojakih situacija. Često su mjesni činovnici zloupotrebljavali ovlasti pa su im činili nepravde i nasilja. Zabilježni su brojni slučajevi kada je u njihovu zaštitu tada ustajalo mjesno muslimansko stanovništvo i radili na tome da se uklone s vlasti takvi nasilnici. Ako se radilo o krupnijem slučaju tada su franjevci uzimali Ahdnamu u ruke i s njom išli pred cara u Stambol da se požale, nakon čega je stizala kazna nasilnicima.
U Bosni se dobro znalo šta franjevci znače za zemlju i narod. Uz vjerske obaveze bavili su se i drugim korisnim poslovima. Bili su učitelji, bavili se liječenjem, ugošćavali su putnike i beskućnike, pomagali siromašne i druge ne gledajući ko je ko, nisu govorili “naš” ili “njihov”. To, kao i skromnost učinilo ih je omiljenim kod sveg bosanskog stanovništva.
Stoljetno blago
Iako je u Bosni bilo više franjevačkih samostana, tri od njih su bila posebno na glasu: onaj u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, kako zbog starosti (svi iz 14. stoljeća), tako i zbog znamenitih ličnosti koji su u njima djelovali. U njihovim riznicama čuva se neprocjenjivo kulturno-historijsko i umjetničko blago. Sadrže arhivsku građu, starinsko oružje i novce, nakit, misno ruho i posuđe, umjetničke slike, a onda izuzetno vrijedan knjižni fond koji sadrži primjerke stari i po nekoliko stoljeća.
U bogatom knjižnom fondu posebnu vrijednost imaju kronike (anali). Riječ je o bilješkama vođene kroz dugo razdobje koje spominju važne događaje koji se odnose na samostan, sredinu u kojoj se samostan nalazi ili na čitavu zemlju.
Vrijednost imaju i knjige zvane “Ljekaruše”. To su svojevrsni medicinski priručnici u kojima se opisuju razne bolesti i način liječenja. Značaj im je taj što su franjevci po njima liječili svakog ko bi im se obratio za pomoć.
Samostani – žarišta nauke i kulture
Franjevci nisu stekli priznanje i poštovanje samo svojim vjerskim radom i pomaganjem potrebnih. Mnogi od njih bavili su se naučnim, prosvjetnim i kulturnim radom. Među takvim je bio ljetopisac Nikola Lašvanin, Bono Benić, Stjepan Margitić, Marijan Bogdanović, Grga Martić, Frano Jukić i dr. Fra Matija Divković je 1611. godine u Veneciji objavio znamenitu studiju “Nauk krstjanski za narod slovinski”, a fra Filip Lastrić je u 18. stoljeću napisao historijsko djelo o Bosni. Treba napomenuti da su se pri tome služili svojim, bosanskim pismom bosančicom.
Među franjevcima je bilo i onih koji su bili politički aktivni. Većina ih je djelovala u prošlom stoljeću, kad započinje nacionalni preporod južnoslavenskih naroda, a time i njihova borba za oslobođenje ispod tuđinskog jarma. Među tim djelatnicima najpoznatiji su bili Fra Frano Jukić i fra Grga Martić.
Franjevci su odigrali značajnu političku ulogu sredinom 19. stoljeća kada započinju politički nasrtaji susjednih zemalja na Bosnu. Uz svoje muslimanske zemljake najgorljivije su se borili za Bosnu. Branili su njen integritete, osjećajući se dijelom jedinstvenog korpusa bošnjačkog maroda. Ima puno primjera te njihove borbe i pravdanje naziva “Bošnjak koji je u to vrijeme podrazumijevao pripadnike svetri vjere: muslimane, katolike i pravoslavce.
Kada je u pitanju hrvatski nacionalizam treba naglasiti da se on teže probijao za razliku od srpskog. Razlog su upravo bili bosanski franjevci, stoljetni vjerni čuvari bosanskog identiteta, koji su tradicionalno stajali na pozicijama bosanskog srednjovjekovlja iz vremena banova i kraljeva. U tome je osobito bio dosljedan fra Ilija Lastrić (rođen 1700. g. kod Vareša) koji se veoma zdušno zalagao za politički i nacionalni integritet Bosne. Ideolozi bošnjaštva iz redova franjevaca sredinom 19. stoljeća bili su fra Grga Martić, fra Ivan Frano Jukić, fra Martin Nedić, fra Anto Knežević i dr. Neki od njih su do kraja ostali vjerni toj ideji, kakav je slučaj s Antom Kneževićem. On je već kod suvremenika stekao epitet “najgorljivijeg Bošnjaka”, dok ga franjevačka literarna tradicija naziva “ocem modernog bošnjaštva”.
Knežević je u raspravama opravdavao svoje opredjeljenje za bošnjaštvo činjenicom što je Bosna “imala i ima svoju slavnu povjesnicu i neke kulturne momente kao što je vlastito pismo Bošnjaka bosančica te obilnost i čistoću jezika”.
S ovim u vezi zanimljivo je i pisanje Ilda Bogdanova (pseudonim Josip Ljubić), u vremenu kad je Bosna došla pod austrijsku vlast i kad su se srpska i hrvatska strana otimale za Bosnu, prije svega za muslimane, jer su katolike smatrali Hrvatima, a pravoslavce Srbima, dok su govorili da su Bošnjaci samo muslimani. Evo šta je s time u vezi pisao spomenuti Bogdanov:
„Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetnog sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacinma: „Amo k nama, vi ste Srbi“. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni rekoše Bošnjacima: „Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati“. Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja „bratska ljubav“ ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka: “Ni amo ni tamo, već svak za se“. Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju „dva naroda“, a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili „treći narod“. Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili „treći narod“. Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi kad smo muslimani, bili „treći narod“.
Kao odgovor na ekstremne srpske i hrvatske zahtjeve, odnosno svojatanje Bosne sa srpske i hrvatske strane, javila se ideja o tzv. integralnom bošnjaštvu. Nju je podržavala i centralna turska vlast čime je trebalo nacionalno objediniti sveukupni bosanski narod koji se sastojao od muslimana, katolika i pravoslavaca. Centralna vlast je podupirala ovu ideju iz čisto političkih razloga kao protutežu velikonacionalističkim aspiracijama Srbije i Austrougarske, odnosno Hrvatske koja je u to vrijeme bila pod austrijskom okupacijom.
Srpski nacionalistički krugovi su bili mnogo agresivniji po tom pitanju.Da bi se ostvario zamišljeni velikosrpski nacionalistički projekat trebalo je bosanskim pravoslavcima uliti u svijest da su oni Srbi a ne “Rišćani”. U tu svrhu je 1863. godine u Sarajevu osnovano društvo za propagiranje srpskog imena u Bosni. Jedan od zadataka mu je bio da se iskorijeni podrugljivi naziv “Vlah” i da se ubuduće pravoslavci isključivo nazivaju Srbima. Članovi Društva su bili toliko uporni da nacionalno homegeniziraju bosanske pravoslavce, da su pijačnim danom izlazili na prilaze gradu gdje su dočekivali seljake kojima su govorili da oni ne treba da se zovu “Rišćani” nego “Srbi” i pri tome im dijelili novac da to prihvate.
U propagandi srpstva posebnu ulogu su imali učitelji. U pisanim uputama koje je 1867. godine sastavio i štampao Vasa Pelagić stajalo je: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu kada gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si mladiću, pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, a da se tim u njima još većma probuđuje revnost k tome odgovoru”.
Slično je dolazilo i sa hrvatske strane ali su prepreku činili franjevci. Zanimljivo je reagiranje tadašnjeg poznatog hrvatskog javnog djelatnika Ivana Radića koji je putujući Bosnom zabilježio slučaj koji se odnosi na bosanske katolike: „U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio: Bože moj, što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i živinče“.
FOJNIČKA AHDNAMA KOJOM JE 1463. g. SULTAN MEHMED II EL FATIH ZAJAMČIO FRANJEVCIMA I NJIHOVIM VJERNICIMA VJERSKU SLOBODU
“Ja sam sultan Mehmed han, i neka je poznato svima, kako prostom puku, tako i odličnijim, ova moja vlastodržačka preuzvišena povelja, kojom bosanskim franjevcima ukazujem veliku pažnju te zapovijedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritisaka! Neka se smjeste u svoje bogomolje, te kako od moje preuzvišene strane, tako i od mojih vezira, niti mojih potčinjenih niti mojih podanika – raje, niti svega stanovništva cjelokupne moje carevine, spomenutima niko se ne smije miješati u njihove stvari, niti ih napadati niti vrijeđati, ni njih ni njihov imetak, ni njihove bogomolje!
Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu, pažnju, te se kunem teškom zakletvom Stvoriteljem i gospodarem zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim vjesnikom Muhamedom alejhi selam, i sa 120.000 Pejgamebera, i sa sabljom koju pašem, da ovome što je napisano, nikoje lice ne smije se suprotstaviti dokle god ovi franjevci služe mene i moje zapovijedi, i dok mi budu pokorni”.
