Menu
Menu
Nakon zagonetne smrti kralja Tvrtka I Kotromanića, najmoćnijeg bosanskog vladara i doba tzv. Velike Bosne u 53. godini života, na prijestolje je došao kralj Stjepan Dabiša, kralj kojeg do tada niko nije znao, a koji je Bosnom vladao samo četiri godine u periodu od 1391. do njegove smrti 1395. godine.
Pripremila: Semra Hodžić
Iako je Tvrtko I imao trojicu sinova, iz historičarima nepoznatih razloga na prijestolje je došao njegov rođak Stjepan Dabiša Kotromanić. O tome zašto ga sinovi nisu naslijedili i dalje se samo govorka, kao i o tome ko je Dabiša zapravo bio, da li Tvrtkov brat, polubrat ili brat od strica. Historija mu je samo jednom zabilježila ima prije nego što je postao kralj, u nekoj dječijoj igri prijestolja.
U prvim godinama svoje vladavine uspio je sačuvati granice bosanske države iz doba svog prethodnika. U proljeće 1392. godine odbio je jednu provalu Osmanlija u Bosnu. No, između Dabiše i bosanskih velikaša s jedne strane i vođa hrvatskog plemstva s druge strane došlo je do razdora, što je iskoristio ugarski kralj Sigismund koji je bio muž Marije Kotromanićke, i pretendovao je na prijesto Bosanskog kraljevstva. Naime, čim je nestalo kralja Tvrtka (1391. godine), mnogi su digli glavu i počeli ponovo pružati ruke prema Bosni. I Dubrovčani su aktivirali svoje stare težnje da prošire svoj teritorij na račun bosanske države. Ovaj put im je u prvom planu bila plodna župa Konavli, s dijelom obale sve do Sutorine kod Boke Kotorske. Nisu se usudili to zatražiti od središnje vlasti, kralja i sabora bosanskih velmoža, nego su počeli šurovati s oblasnim gospodarima tog dijela bosanske teritorije – braćom Sankovićima. Ovi su se nakon Tvrtkove smrti toliko osilili da su sve radili na svoju ruku, pa su za bagatelnu cijenu prodali, odnosno ustupili, traženi dio primorja. O tome su im 15. aprila 1391. godine izdali čak i povelju, ne obazirući se na to što prodaju dio državne teritorije, bez znanja i pristanka bosanskog stanka – skupštine bosanskog plemstva i kralja, napisao je historičar i prof. dr. emeritus Enver Imamović.
Kada i kako je Bosna i Hercegovina izgubila svoje more | Furaj.ba
Velike promjene vezane za granice bosanskog primorja zbile su se u vrijeme vladavine Stjepanovog nasljednika moćnog kralja Tvrtka I (1353-1391). Piše: prof. dr. Enver Imamović On je, uspješnim osvajanjima i trezvenom politikom od Bosne stvorio prvorazrednu državu i velesilu koja je kroz duže razdoblje predstavljala nezaobilazan politički faktor u odnosima među državama ovog dijela Evrope.
Kad su u Bosni saznali za tu drskost, kralj Dabiša je odmah sazvao stanak na kojem su prisutni zvanično upoznati s pokušajem rasturanja njihove države. To je izazvalo strašno ogorčenje i najoštriju osudu. Donesena je odluka da se otuđeno silom vrati, a vinovnici tog zlodjela da se primjereno kazne. Za izvršioce te odluke određeni su vojvoda Vlatko Vuković, znameniti tadašnji junak, i knez Pavle Radenović. Ovi su poveli vojsku i u najkraćem roku su izvršili zadatak. Razbijači Bosne, braća Radič i Bjeljak, uhvaćeni su i bačeni u tamnicu, gdje su godinama truhnuli. Stariji Radič je još k tome bio oslijepljen.
Razvoj političke situacije u ovom dijelu Evrope išao je u narednom razdoblju sve više na štetu Bosanskog kraljevstva i njenih granica, pogotovo u dijelovima primorja. Ugarska je do tada već stoljećima bila gospodar Hrvatske pa je uvijek smatrala da njoj pripada najveći dio obale. Godine 1394. zvanično je zatražila od kralja Dabiše da joj ustupi one dijelove Hrvatske i Dalmacije koje je svojevremeno bosanskoj državi osvajanjima priključio kralj Tvrtko. Iako je Dabiša bio prisiljen udovoljiti ugarskim zahtjevima jer je bio pritisnut sa svih strana, ipak te oblasti nisu trajno izgubljene za Bosnu. Ustvari, izgubljeno je samo primorje od rijeke Zrnanje do rijeke Cetine koje je Tvrtko priključio Bosni kao osvojeni, tuđi teritorij, dok je obala od Cetine do Neretve sa zaleđem, kao historijski integralni dio bosanske zemlje, zadržan do pred sami pad Bosne pod Osmansko carstvo.
Za sve to vrijeme Dubrovčani su na svoj način radili da se dočepaju još kojeg dijela bosanskog primorja. Slijedeći korak im je bio da dobiju tzv. Slansko primorje (obala od Pelješca do Dubrovnika). Ocijenili su da im se za to dobra prilika ukazala kad je nakon smrti kralja Dabiše na prijestolje došla kraljica Jelena Gruba (1395 – 1398), udova kralja Dabiše. Računali su na žensku slabost pa su krenuli u akciju. Angažirali su i ugarski dvor da utječe na kraljicu, ali je uspjeh izostao. Sa istom molbom su nekoliko godina kasnije izišli pred kralja Ostoju koji je naslijedio kraljicu Grubu.
Dabiša je umro 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci gdje je posljednjih mjeseci svog života usamljen i povučen bolovao, a sahranjen je u Bobovcu. Budući da je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Sigmund bio izabran za Dabišinog prijestolonasljednika, vlastela je odlučila da bosansko prijestolje neće pripasti Sigmundu. Iako je izvoljevao veliku pobjedu a da nije „izvukao mača iz korica i prolio kapi krvi“, Sigismund nije postao kralj Bosne. Nastupio je interregnum tokom kojeg je vladala Dabišina udovica, Jelena Gruba.
“Kira Jelena”, poznata pod imenom Gruba, bila je kraljica prvo kao supruga kralja Dabiše, a zatim kao jedina žena na vladarskom tronu. Bila je iz velikaške bosanske porodice Nikolića. S Dabišom je u braku bila od 1391. do njegove smrti 1395. godine. Iz njihovog braka rođena je jedna kćerka, Stana, kojoj je otac po rođenju darovao selo Veljaci u Humskoj zemlji, s odredbom da ga naslijedi njena kćerka Vladava (ili Vladka) koja je bila udata za Jurja Radivojevića. To je bila njegova posljednja volja koja je smatrana testamentom, potpisanim 26. aprila 1395. godine. Po Dabišinoj Jelena Gruba smrti izabrana je za vladaricu od strane lokalne vlastele. Za vrijeme njene vladavine ojačale su krupne velmože koje su praktično upravljale većim dijelom države. Oni su vodili samostalnu politiku i u sklopu svojih posjeda ubirali su carine čime su direktno podrivali i slabili centralnu vlast. Njena vladavina okončana je u maju 1398. godine, kada su ju veliki zemljoposjednici, plemići predvođeni Hrvojem Vukčićem, lišili vlasti proglašenjem Ostoje za novog kralja. Razlozi za njenu smjenu nisu poznati, ali je ona nakon vladavine nastavila živjeti u Bosni s titulom kraljice. U historijskim izvorima opisana je kao “prisvitla i privisoka gospoja kir Gruba”. Potpisivala se kao Helena, regina Bosniae, Stephani Dabissa[e] uxor (tj. “Jelena, kraljica Bosne, supruga Stjepana Dabiše”). Njena puna titula glasila je: Mi, gospoja kira Jelena, po izvoljenju Božju kraljica Srbljem, Bosne i Primorju i zapadnem stranam i k tomu… Posljednje godine vladavine provela je u Zahumlju kod zeta Jurja, a tačan datum njene smrti nije poznat, iako se pretpostavlja da se povukla u samostan i tu umrla.
U legendama vareškog kraja do danas se čuva i legenda o ovoj bosanskoj kraljici. Naime, jednog je dana uznemirila stanovnike tog kraja jer je željela da na prijevoju Pribija, u srcu planine Zvijezda, se za nju izgradi dvorac, veliko kameno zdanje u veoma kratkom roku. To mjesto je odabrala jer je bila opčinjena njegovim okruženjem, voljela je da sa zvjezdanskog krša posmatra prostrana pšenična polja kako se lelulaju na vjetru. Iako je zadatak bio težak, ništa drugo nije preostalo mještanima nego da se povinuju njenoj želji, jer su znali da koga njeno kraljevsko žezlo dotakne, tome nema sreće. Bila je poznata po svojoj okrutnosti, kao njen muž po svojoj prevrtljivosti. Radilo se do iznemoglosti, od ranog jutra, a u cijelu gradnju dvorca kraljica je natjerala da se uključe i žene, pa čak i trudnice, i da se počne raditi i noću. Iscrpljeni konji i volovi su ugibali, radnici su padali s nogu, pa su je zbog tog pokušaja da vlada željeznom rukom u narodu prozvali Gruba. I tri je godine trajala izgradnja dvorca, nakon čega u kraljevstvo upadoše ratnici s istoka, a kraljica bi primorana napustiti dvorac. Na prijestolje tad dođe kralj Ostoja, a ogorčeni narod s padina Zvijezde razori dvorac do temelja, pa
kraljičino naselje poče polako propadati da bi s vremenom palo u zaborav.
Bosanske kraljice | Furaj.ba
Daleke 1377. godine Bosna je postala kraljevinom nakon što je Tvrtko I krunisan u Milama kod Visokog (današnji Arnautovići). Bosnom od tada vladaju kraljevi, a uz njih i kraljice. Srednjovjekovna Bosna za vrijeme Tvrtka postala je najveća i najjača država na jugoistoku Evrope, a njen vladar Tvrtko najveći bosanski vladar.
