U svojih hiljadu godina postojanja imala je Ona svoje vladare i plemiće, svoje dinastije Kotromanića, Tomaševića i Kosača, svoju kraljicu Katarinu, svoje teritorije i granice, vjeru i nevjeru, ali i tuđe namete i gospodare…
Sve se izmijenilo! Osta samo na ovoj zemlji Zapadnog Balkana, malenoj kao dlan šake, dobri čovjek Bosanac i dobra žena Bosanka: pomalo naivni, suviše mekani (merhametli), a ponajviše zaljubljenih u svoju zemlju i vjeru u svoj narod.
Nigdje na svijetu, na jednom dlanu, nema toliko različitosti i toliko jednakosti. Nema čega tu nema! Visokih planina, dubokih jezera, velikih ravnica, goleti i krševa, plodnih oranica, škrte zemlje, modrih rijeka i plavog mora.
Priroda stvori ovaj svijet raznolik, lijep i surov, ali nigdje nije bila tako izdašna kao u Bosni. Igrala se bojama, oblicima, pjesmama i mislima, rukama i pogledima, pa kad kreneš iz Orašja vidiš samo neprekidne ravnice što se negdje u daljini spajaju sa nebom, ali… ubrzo se iz te ravnice izdigne modra Majevica, a iza nje kotline, riječni tokovi, gradovi, veliki i mali, svaki na svoj način isti, ali ipak različit. Voziš se, pokraj puta promiču šume bukve i hrasta, bora i jele, ljeske i oraha, sve je zeleno i vlažno, i zemlja, i zrak i bilje,a onda ugledaš bijelu kapu na Jahorini, Igmanu i Trebeviću. I putuješ dalje, voziš se, a tek su prošla tri sata vožnje i kad pređeš Ivan-sedlo eto te uskoro podno golog Veleža i ljutog kamena. Sve je tamo svijetlo, osunčano, biljke se usijale sa svojim kožastim listovima, a grad Mostar smjestio se u udubljenje, pa sa autoputa treperi vazduh, i čini ti se da se zgrade i kuće kreću, samo Stari most obgrlio Neretvu, modru, hladnu i duboku, pa je ne da nikome. I eto te na obali Jadranskog mora u Neumu. Pitaš se : „Da li sam, za ova dva sata vožnje, zamijenio skije sa Jahorine za skije da me negdje iz neke uvale povuče neki čamac i malo zaskijam na čistoj i slanoj vodi Jadrana?“
A kad se zasitiš putovanja skokni do Baš-čaršije, osjeti duh prošlih vremena i neka ti uživaju sva čula, jer obuhvatiš jednim pogledom džamiju, srpsku i katoličku crkvu, sinagogu, vidiš bezbroj radnjica sa starim zanatima, čuješ kujundžiju kako neumorno kucka komadić pleha, čuješ ezan i zvona sa zvonika, a nosnice ti draže ćevapi u po lepine s lukom, zeljanica, krompiruša, burek. Napij se vode, pa kreni dalje da pojedeš u „Evropi“ : kadaif, hurmašicu i baklavu, a možeš i švarcvald tortu, poneku minjon kocku…, nije nikakav problem.
Kad si se dobro najeo i napio kreni kud god hoćeš: na sjever, jug, istok, zapad i zakucaj na prva vrata prve kuće. Nećeš se ni snaći, a već ćeš sjediti u toploj sobi (ako je zima) ili negdje na avliji ispod grožđa na drvenoj klupi, a pred tobom se puši i miriše džezva kahve pržena u šišu i mljevena rukom, pa te domaćica stalno nutka i doljeva mlijeko u fildžan, pored kojeg stoji kocka šećera i komadić rahat lokuma.
Vesna Avdagić, Furaj.ba
