Menu
Menu
Čika Jovo Divjak, penzionisani general, veliki gospodin i džentlmen kakvih više nema, pokrenuo je inicijativu za izgradnju spomenika ¨Sarajevkoj ženi¨ nadam se da će uspjeti. A mi obični smrtnici brzo zaboravljamo. Niko se toga nije ranije sjetio. U žurbi smo smetnuli sa uma da su nam majke, sestre, strine, te ratne godine učinile lakšim, manje bolnim, manje traumatičnim. Sarajevske žene zaslužne su u istoj mjeri, ako ne i više, za odbranu grada od agresora. Muškarci su nosili puške a one kuće. Oni su pucali, one su kuhale.
Piše: A.A.
Devedeset treće godine sve je umiralo. Grad su začepili i umrtvili sa svih strana agresori, zlotvori. Granate su sipale kao ljetni pljusak koji donese vjetar sa Igmana. Mi djeca Vojničkog Polja, sarajevskog naselja koje je razdvajalo liniju, nismo izlazili danima. Nije se te 93. godine smjelo igrati ni u haustorima, neke je to koštalo života. Stotine detonacija, svaki dan.
Mati je krpila folije na prozorima, kupala nas kišnicom, kršila ruke u molitvama i krila se kad plače. Bili smo čisti, ošišani i gladni onoliko koliko smo morali biti. Recepte za majkine čorbice, poslastice, sendviče, nećete pronaći ni u jednom kuharu, niti na web sajtovima sa kulinarskim savjetima. Bila su to jela od nepoznatih sastojaka, napravljena ni od čega, skuhana na vatri furune koju smo potpaljivali čime smo stigli. Jela koja su i do danas ostala najukusnija koja sam pojeo u životu.
Nekim čudom na vratima se jednog dana pojavio otac, nije ga bilo mjesecima. Mršav, bradat, ispijen, izranjavan. Sa vrećom UNHCR-ovog brašna u rukama ušao je u hodnik, a mi smo mu se pokačili po nogama. Ljubili smo mu čizme, pantalone, sestra je grlila i vreću koju je donio. Mati se osmjehnula i rekla : Danas jedemo burek!
Svi smo se nasmijali i pomislili da bunca, a ona je uzela oklagiju.
Sjedili smo za stolom prekrivenim rozom gumenom mušemom, obrijani i dotjerani otac, sestra i ja, baš kao prava sretna porodica u američkom filmu. Dan Zahvalnosti, rekli bi. Pred nama bijeli tanjiri, escajg. Mati stiže sa tepsijom i govori: BUREEEEEEEEEEEEK!
Mirisao je božanstveno, osvajao, uštinuo sam se i mislio da sanjam. Isjekla je pitu na trokutove i rekla: Hajde djeco navalite. Probao sam prvi komad, mirisalo je na meso. I otac me je gledao zbunjeno. Sestra je halapljivo gutala.
Burek a ? zapitala je ?
Burek, burek, potvrdili smo i nastavili sa osvajanjem tepsije.
Je li ti ovo faširani ili sjecani? pitao je otac i prasnuo u smijeh.
Smijali smo se ludo, svako sa svojim komadom bureka bez mesa u ustima. Sve je bilo isto, ukus, miris,boja, samo mesa nije bilo. Najljepši prodični ručak ikad.
Baš danas kada je neko na poslu započeo raspravu gdje je najbolja pita u gradu, krišom sam zaplakao. Sjetio sam se majke koju je u ljeto nakon Daytona pokosio moždani udar. Sjetio sam se bureka bez mesa.
Čika Jovo će uspjeti kao što je uspjevao i u ratnim godinama. Taj spomenik koji sagrade sarajevkoj ženi biće spomenik i mojoj majci, podsjetnik da im se svaki dan trebamo zahvaliti za sve ono što su uradile za nas, neko molitvom, neko zagrljajem.
Izvor: Telal.ba
