Skoro sve moje zamišljene slike Zagreba u tom periodu bile su sive, sunca ni u tragovima. Možda zato što televizija tog vremena, pa i kad je bila u boji, nije mogla dati svjetliju nijansu. Ovim likovima iz djetinjstva putem su se pridružili Josipa Lisac, Gobac, Houra i Stublić, nešto kasnije Krleža.
Zagreb je Bosancima i Hercegovcima oduvijek nudio mnoštvo različitih mogućnosti. Od prilike za školovanje, ugodniji život, život u središtu svoje zamišljene želje, pa do lijepe destinacije za šoping, ili tek kao prva pauza na putu za Evropu. Sarajkama su čizme kupljene u Zagrebu uvijek bile posebnije, jer takvih nema u Sarajevu. I ja sam tako mislio, no samo dok nekoć, sa jednom Zagrepčankom nisam proveo popodne u šopingu u Sarajevu. Nakon što je kupila čizme „kakvih nema u Zagrebu“ shvatio sam da ne shvatam psihopatološku vezu žena i čizama kupljenih u drugom gradu.
Nosim u sebi tri Zagreba . . .
Zagreb Smogovaca i Kušanovog Koka, neki dalek, čudan, ali zanimljiv grad. Skoro sve moje zamišljene slike Zagreba u tom periodu bile su sive, sunca ni u tragovima. Možda zato što televizija tog vremena, pa i kad je bila u boji, nije mogla dati svjetliju nijansu. Ovim likovima iz djetinjstva putem su se pridružili Josipa Lisac, Gobac, Houra i Stublić, nešto kasnije Krleža. Svi su zatvarali svoju stranu rama za sliku grada.
Tek što sam zakoračio u drugu deceniju života, došlo je vrijeme da prvi put i koračam Zagrebom. Nekako mi bijaše dug onaj park. Kad kreneš od Glavnog Kolodvora ka centru. Nikad stić’. Ali lijepo je bilo vidjet’ raju kako sjedi na livadi. Nas su učili da je nekulturno gazit’ travu u parku. Tako su govorili, ili je sarajevskim parkašima bilo mrsko uvijek iznova sadit’ travu. Negdje na sredini Hotel Palace i paviljon preko puta koji čeka na usamljenog svirača. I konačno dolazak do Trga na koji se tih godina spremao vratiti Ban.
Ponovo smo se sreli pred Prvi Maj devedeset pete. Od Sarajeva se te godine do Zagreba putovalo četrdesetak sati, ako ništa ne pođe po zlu. Nakon što čovjek prođe sva brda ,doline, rijeke i more shvati kolika je blagodet obični krevet. A iz kreveta su me tog jutra ranije nego sam htio probudili „zvončići“. Začule su se sirene, Zagreb je odjednom postao pust, tramvaji, automobili ostavljeni na cesti. Tržni centar kod kolodvora pun ljudi koji, nenadano, umjesto u kupovini završiše u groznici. Policajci koji su me zaustavljali na cesti jer – zabranjeno je hodati dok traje opća opasnost, nakon što bi čuli odakle dolazim samo bi se nasmijali i odmahnuli rukom. No, nekom ko je dan ranije došao iz opkoljenog Sarajeva i nije bilo smiješno. Pomislio sam kako usud nosim sa sobom. A Zagreb je tek bio usputna stanica. Čekao sam da „vlakovi počnu prometovati“. Vlakovi su tog maja počeli prometovati, ja sam otišao ka zapadu, ali to nije bio odlazak, bio je to samo početak vraćanja.
Naš odnos se gradio kako se gradio „novi“ Zagreb, ali nevjerovatno je koliko se duše „starog“ Zagreba, duše koju sam gledao samo na malom ekranu moglo osjetiti pri svakom pogledu, u svakom koraku, zalogaju. Dok posmatram razgovor dvije bakice na placu na Kvatriću, dva uglađena gospona u Kavkazu ili dva „loša plava momka“ u bircu na Jordanovcu. Što je više novih ljudi više je i starog inata. Zagreb novog milenija, postao mi je dobar drug. Ipak, koliko god dobar, osjećam da bih bio bolji i bliži s onim Zagrebom iz vremena Smogovaca. Svijetlih boja sakrivenih u sivu.
Ili je čovjek samo malo proklet i želi ono što zna da sigurno ne može imati.
Vedran Jakupović, Furaj.ba
Zato što jedan članak nije dovoljan….
DRINA, LJUBAV I TUGA
