Dario Džamonja – Pisac koji se nikada nije izliječio od Sarajeva
Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na “finalno putovanje”, u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva.
I pošao je iz Sarajeva, treći put, tog 15. oktobra 2001. godine, na vječni počinak bosanskohercegovački pisac, novinar i kolumnista Dario Džamonja, čovjek prema čijim bi se pričama mogla rekonstruirati historija grada kojeg više nema. Grada koji je bio Džamonjina velika ljubav i tiha patnja.
Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.
Tako bi ukratko zvučala njegova životna biografija. Džamonja je rođen u ovom gradu 18. januara 1955. godine. Kroz život je zbog tužne sudbine često lutao: dijete razvedenih roditelja, otac koji izvršava samoubistvo, potom i stric, i majka koja ga zauvijek napušta i odlazi u Holandiju. Daco je djetinjstvo proveo s bakom i djedom u sarajevskoj ulici Jezero br. 11.
Rat ga je zatekao u Sarajevu gdje je ostao do 1993. godine kada je ranjen, nakon čega s porodicom odlazi u Ameriku, da bi se u njega vratio 1998. godine. Iz svojih brakova ima dvije kćerke – Nevenu i Vesnu.
Za života je pisao kolumne u časopisima Slobodna Bosna, Oslobođenje, Kolumnista, a bio je urednik i u časopisu Lica. Objavio je i zbirke kratkih priča Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik, Oni dani, Prljavi veš, Pisma iz ludnice, a posthumno su mu objavljene i knjige Ptica na žici, Priče… Okitio se i nagradama Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, Fund Free Expression Award 1993, Writes Club Madison II nagradom za Non-fiction 1994. i otkupnom nagradom za poeziju Madison 1996. godine.
“Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako ‘apstiniram’ od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na ‘igli’, do sad bih se ‘očistio’, ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotariso, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da ne znam ni sam šta…”
Tako je pisao iz Amerike, tako je pisao čak i kada ode na more: Otišli smo te godine na more – bolje reći, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo preče od svakog mora. U njegovim pričama može se iščitati urbana svakodnevnica jednog grada njegovog doba, urbani kult kafane i ulice, društva, cijeli jedan duh Sarajeva koji, čini se, s vremenom iščezava. O tome dovoljno govori i činjenica da Sarajevo ne čuva sjećanje na Džamonju, iako mu je on ispisao autobiografiju. Iako je donesena inicijativa da mu se postavi spomenik u spomen-parku prekoputa FIS-a, u ulici Mis Irbina, gdje je Daco često sjedio, spomenika do danas nema. Sjećaju ga se još samo u kafani Šetalište, svakog 1. oktobra, gdje se tradicionalno održava književna večer u čast njegova imena! I živi još u srcima svoje čitalačke publike, koju i danas ima uprkos malom broju objavljenih knjiga. Čitaju o njegovoj o samoći, o neurednom životu i alkoholu, o pustim ljetnim ulicama Sarajeva i dugim, teškim i zagušljivim zimama, o neobičnim sudbinama, važnim životnim pitanjima, o ljubavi – i ponekad o lijepim, toplim stvarima – poput rive u Cavtatu i Makarskoj, dobrim “kokama”… Čitaju, traže njegove knjige i saosjećaju s tužnom Dacinom sudbinom, i sanjaju o Sarajevu kakvo je bilo, i nadamo se bit će opet!
S. Hodžić, Furaj.ba
