Derviš Sušić: Tri bi mi Bosne bilo malo

    Derviš Sušić: Tri bi mi Bosne bilo malo

    Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stračenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesretnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ušutjeli ili iz straha od ludila pobjegli.

    Derviš Sušić

    Autor: Derviš Sušić

    Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.

    Svrnem u Jedrene svom starom dobrom ucitelju Muslihedinu Užičaninu da ga poljubim u ruku i čujem njegov poslednji savjet.

    Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, već sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad ću da idem u Bosnu, diže desnu obrvu i u kratkovide oči iz sebe natopi brigu i tihu srdžbu.

    „U Bosnu? Šta ćeš ti po Bosni?“

    „Da pomognem, da liječim, da podučavam, da podržim…“

    „Hm! Znaš li ti šta je Bosna?“

    „Sjećam se svakog trenutka proboravljenog u njoj.“

    „Ali Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj što ću ti reći! Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.

    Dragi moj, svuda opasnost od drugog obično reži za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali ti savjetujem da ne ideš.“

    „Hvala ti na savjetu, ali ja idem.“

    „Čekaj! Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija i tamnija nego u Bosni. Vjeruješ li mi?“

    „Vjerujem. Ali ja idem.“

    „Kaimijo, moj najbolji učeniče, ne idi! U Bosni te samo nesreće čekaju. Ostarjećeš prije nego što dozriš. Začutaćeš prije nego što uzmogneš progovoriti. Sjedi ovdje kraj mene i naslađuj se đakonijama što nam ih knjige pružaju. Život će ti teći u neprekidnim tihim radostima što krijepe vedrinom i snagom. Ostani!“

    „Moj mnogopoštovani učitelju, moram da idem. Goni me nešto neodoljivo, nešto kao kurjačka glad, kao skitnička radoznalost, kao pomamna žudnja za grijehom, ili – oprosti na neskromnosti – kao strast propovjednika. Možda ću se pokajati. Ali zar je kajanje zbog učinjenog najteža kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!

    Odlomak iz “Kaimije”


    Jedan od najznačanijih bosanskohercegovačkih pisaca Derviš Sušić rođen je 3. juna 1925. u Vlasenici. Završio je učiteljsku školu u Sarajevu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sušić odlazi u partizane što je ostavilo snažan utjecaj na njegova književna djela. Nakon rata učiteljovao je u Srebrenici i Tuzli, zatim bio novinar “Oslobođenja”, “Zadrugara”, povremeno saradnik drugih listova, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno politički radnik u Sarajevu. Najvažnija djela su mu: “Uhode”, “Tale”, “Ja, Danilo”, “Veliki vezir”… Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Derviš Sušić je dobitnik Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Umro je 1990. Biblioteka u Tuzli u kojoj je Sušić bio upravnik od 4. aprila 2002. godine je nazvana njegovim imenom: Javna ustanova i narodna biblioteka „Derviš Sušić“.