Direktor Kamernog teatra Emir Hadžihafizbegović: Na jugu sam pronašao mir

    Direktor Kamernog teatra Emir Hadžihafizbegović: Na jugu sam pronašao mir

    Nagrađivan je, radio je s najboljima, nerijetko odbijao glavne uloge prihvatajući one od jednog dana snimanja, jer za njega ne postoje male i velike, nego dobre i loše uloge. A da ono što publika voli zaborava nema, najbolje svjedoči ponovno oživljavanje kultne predstave Audicija, kao i ekranizacija dramske priče Žaba

    Razgovarala: Elma Zećo

    Foto: Irfan Redžović

    Skoro deset godina se prema tekstu Dubravka Mihanovića igra predstava Žaba, posvećena savremenom dobu nerazumijevanja, usamljenosti, potrage za ljubavi i smislom. Gledala ju je publika na svim merdijanima, dok je na sceni Kamernog teatra 55, gdje smo radili intervju, izvođena 250 puta. Tako jaka priča morala je biti ovjekovječena. Ali, osim priče, na ekranu su ostali i osjećaji i spoznaje Emira Hadžihafizbegovića da ga je upravo uloga Zeke, koju utjelovljuje, u potpunosti zaokružila kao glumca. Nakon što je Žaba premijerno prikazana na Sarajevo Film Festivalu, publika sada iščekuje početak kino distribucije.

    Glumački i privatni testament

    Zbog čega je uloga Zeke ostavila tako dubok trag u Vašem srcu?

    –  Doživljavam je kao najznačajniju ulogu, iako iza sebe imam 61 igrani film. U našem poslu rijetko se dešava da se iluzija, a iluzija su i teatar i film, i surova stvarnost na sceni ili pred kamerom sudare. Veliki dio te dramaturške priče lično sam prošao u toku četverogodišnje agresije na BiH. Kada igrate antičku tragediju, Otela, renesansnu komediju, komediju dell’arte…, pokazujete svoju glumačku vještinu i, zaista, teški su to zadaci, ali to su epohe, likovi nastajali stotinama godinama ranije, dok je Zeko iz Žabe na neki način ogroman dio mog ličnog iskustva. Utoliko sam sretan da sam i na filmskom platnu ostavio trag o njemu, to je možda moj i glumački i privatni testament.

    Lik kojeg igrate u jednom trenutku kaže da je dobro da svako zaviri u svoju dušu da vidimo gdje griješimo. Doživljavate li privatno samoopažanje bolnim?

    –  Iz pomenute sentence izlazim s riječima da je optimizam zdravlje duše. Odrastao sam u porodici u kojoj se riječ nesreća uvijek zamjenjivala riječju kušnja, s vjerom u Gospodara svih svjetova, koji dobro vizira šta se sve dešava, tako da sam kroz sve teške situacije u životu prolazio s iskustvom kušnje, a ne tragedije. Naravno da je riječ bolno prejaka, ali iskustvo koje mi živimo u BiH je opterećujuće. Sidran je jednom napisao da u Sarajevu žive ljudi koji misle da su preživjeli rat, no nismo ni svjesni koliko je na nas utjecala ekstremno teška situacija, iako se bosanskohercegovački čovjek brzo resetira. Danas živimo postratno vrijeme, 20 godina koje su nam pojeli skakavci, ali ja sam čovjek koji ima dvoje velike djece, porodicu koju okuplja i upućuje upravo kroz sintagmu da je optimizam zdravlje duše. Uprkos egzistencijalnoj panici, rovitoj političkoj situaciji, duboko vjerujem da se mogu naći elementi za život koji može biti lijep.

    Pozorište i film različiti su mediji. Koji Vam više prija?

    –  Odgovorno je izaći pred žive ljude i tog se trenutka baviti glumom, kao što je odgovorno glumiti kada zuji kamera, jer ono što u tom trenutku radiš i što je reditelj rekao da je završeno, ostaje kao digitalni zapis i više nema promjena. Podjednako se odnosim i prema filmu i prema teatru. Možda je teatar riskantniji, utoliko što nema ponavljanja. Na filmu možete pogriješiti, ali možete i ponovo snimiti. U regiji me bije glas brodvejskog profesionalca. Odnos koji njegujem prema poslu razlog je da sam toliko filmova uradio i da me traže i u teatru i na filmu. Ako želite da epilog posla bude sjajan, onda ne možete raditi bez vrhunske koncentracije i velike profesionalnosti.

    Posljednji Mohikanac

    Vi nemate potrebu da budete prisutni na društvenim mrežama. Vidljivi profili na Facebooku su lažni. Kako je moguće da Vas baš nimalo ne privlače?

    –  Da, ja imam problema s tehološkim praskom. Ponekad internet doživljavam kao klozetska vrata. Svojih pet minuta dobili su kreteni i budale, koji se nisu realizovali u svom haustoru, a sada imaju mogućnost da ih – bez ikakve provjere identiteta – prati cijeli svijet. S jedne strane, društvene mreže su dobre i dobro je da možete ući u američku biblioteku i izvući govor Thomasa Jeffersona za doktorski rad, dok, s druge strane, internet označava multipliciranje pedofila kao i komentare neostvarenih, iskompleksiranih ljudi koji se ne potpisuju. U tom kontekstu imam problem s tehnološkim praskom, jer su se na njega uveliko naslonili zombiji, idioti, pedofili… On je kao oplemenjeni uranij, s njim se liječi karcinom, ali od njega se može napraviti i atomska bomba. Samo je pitanje kuda će to otići. Ja sam onaj posljednji Mohikanac, ne koristim društvene mreže, mada me djeca i ozbiljni filmski agenti nagovaraju.

    Za sebe ste rekli da ste endemski Bosanac koji se nije mogao smiriti dok nije sebi obezbijedio kutak u Hercegovini. Šta ste pronašli na jugu naše zemlje?

    –  Imam tu jednu malu oazu, gnijezdo gdje se galvaniziram, što bi rekao Ćiro Blažević. U Željuši, blizu Mostara, prije desetak godina napravio sam mjesto za odmor uz Neretvu, jednu od naših najljepših rijeka. Kada pređem Ivan, kada me Mediteran zapahne, mentalno se bolje osjećam. Vlaga i sivilo nestaju. Svakako, to ne znači da ne volim Sarajevo, prema njemu imam visoko podignutu ljestvicu pozitivnih atributa, ali Hercegovina je posebna i Hercegovci uopće ne znaju gdje su se rodili, jer imaju prirodno zdravu sredinu. Mi, inače, mislimo da se stvari dešavaju po automatizmu. Odrastajući u prelijepoj BiH smatramo da to tako treba biti. Ali, strani gosti koji su vidjeli rajske predjele bosanskohercegovačke geografije više cijene komparativnu prednost življenja u našoj zemlji, nego mi sami. Dugo sam čekao da u Hercegovini nađem komad zemlje. Tamo se osjećam sjajno, imam čamac, domaću i japansku jabuku, trešnje, jednu šljivu, masline, a planiram zasaditi i kivi. To je jedno mjesto na kojem se pokušavam skloniti od dehumaniziranog svijeta.

    Robert de Niro Vam je rekao da su najbolje glumačke godine između 55. i 70. Šta bi Vas u budućnosti moglo zaintrigirati?

    –  Davno sam rekao da bih volio u teatru odigrati Kaligulu. Djelo Alberta Camusa pročitao sam prije 30 godina, ali mi se vraća svake tri, četiri godine. Također, Glembajeve, nešto od Nušića, koji je neizigran na ovim prostorima, Nedžada Ibrišimovića, a volio bih i da Sidran ponovo nešto napiše za teatar. Film je već ponuda – potražnja. Sada u kancelariji imam četiri, pet scenarija, možda odustanem od svih, ili se prihvatim jednog ili dva. Imam i želju da nakon ogromnog iskustva i sam režiram jedan film. Postoji jedna tema koja me privlači, ali o tom – potom.



    Odmor uz sport

    Kao mladić želio je biti sportski novinar, putovati, no rukom sudbine postaje glumac. Ipak, sport je i danas njegova velika pasija. Uživa igrati mali fudbal, generalno pratiti najvažniju sporednu stvar na svijetu, kao i košarku. “Moji omiljeni fudbalski klubovi su Sloboda iz Tuzle, te Barcelona. Idem na El Clasico, naravno, samo u Barselonu. U Madrid ne bih otišao kada bi mi sve živo platili i smjestili me u najbolji hotel. Pratim također Liverpool, a od domaćih klubova volim i Želju, i Sarajevo, i Velež, i Čelik, ustvari, sve bh. klubove, dok mi je Hajduk omiljeni klub s prostora bivše države.”

     



    Teatar vodi do trijumfa

    Već 18 godina je Emir Hadžihafizbegović vezan za Kamerni teatar 55, na njegovoj sceni odigrao je blizu 600 predstava, pa iako nije imao ambiciju da postane direktor, na nagovor kolega odlučio se prihvatiti velike obaveze. “Dodatno mi je to utjecalo na šećernu bolest, ali nekada morate poturiti leđa pod neku dobru i plemenitu stvar, koja ne smije da se uruši. Kamerni teatar 55 jedan je od najznačajnijih teatara u regiji, bogate historije, bogatog repertoara, sa svjetskim gostovanjima, tako da mi nije mrsko što sam se odlučio na takav potez. Otkako postoji, teatar otvara probleme i popravlja ljude. Kada otvori problem, već je uspješan; kada popravi ljude, onda je to trijumf.”



    Dani Jurislava Korenića

    Drugi festival Dani Jurislava Korenića, kulturnog djelatnika koji slovi za postament pozorišta u Sarajevu, bit će održan od 14. do 21. decembra 2017. godine. Volšebnoj ličnosti, zaboravljenoj i gurnutoj na marginu, cilj je vratiti mjesto koje zaslužuje. “Pripadam kategoriji ljudi koja baštini kulturu sjećanja, jer ko nema kulturu sjećanja, taj nema ni kulturu življenja. Već imamo dogovorene predstave iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i BiH. Još smo u potrazi za najboljim ostvarenjima iz Slovenije, Makedonije, te, eventualno, s Kosova. Zahvaljujem se na senzbiliranosti prema festivalu Ministarstvu kulture i sporta KS, te ministru Mirvadu Kuriću.”