On u sebi nosi jednu od najljepših ljudskih osobina – dobrotu. Ta snažna sila nosila ga je zajedno s njegovim kolegama kroz sve bitke za siromašne, oboljele, unesrećene… Njih je danas preko dva miliona.
Razgovarala: Elma Zećo
Fotografije: Pomozi.ba
Elvir Karalić nije kalkulisao kada je odlučio napustiti direktorsku poziciju u jednoj telekomunikacijskoj kompaniji, te se potpuno posvetiti udruženju koje je osnovao – Pomozi.ba, neprofitnoj humanitarnoj organizaciji koja svojim djelovanjem pomaže ugroženim ljudima na području cijele BiH, ali i šire.
Mada su ga bližnji pokušali odgovoriti od ovog čina, njega je u nove podvige nosio osjećaj da je to jedini ispravni put. Sumirajući do sada ostvareno, nije teško zaključiti koliko je njegova odluka bila pravi izbor. Prije svega za bh. društvo.
Od osnutka 2012. godine, Pomozi.ba je pomoglo stotine hiljada ljudi kroz različite akcije. Postoji li priča koja Vas je posebno dotaknula?
– Mnogo je situacija u humanitarnom radu koje ostavljaju čovjeka bez teksta, urezujući duboke tragove. Prije osam, devet godina, kada nismo radili apele liječenja, odlučili smo pomoći jednom bolesnom dječaku kod kojeg je, nažalost, bolest bila u poodmakloj fazi. Karcinom se proširio svuda po tijelu i dobro se sjećam trenutka kada je iz kuće otišao u bolnicu. Prvo je izgubio vid, pa je upitao: “Mama, šta se dešava?”. Kada to čujete i kada znate lice djeteta, to nikada ne možete zaboraviti. Tada sam odlučio da ne radimo akcije liječenja, jer sam bio svjestan da u slučaju da nam se javi desetero djece, mi možemo pomoći jednom, ali šta onda s ostalom djecom. Prvih pet godina djelovanja nismo bili na nivou da možemo uraditi toliko apela. Ipak, situacija se mijenja 2017. godine kada počinjemo raditi apele liječenja i do današnjeg dana nismo stali. Razlika je što danas od desetero djece, kojima treba podrška, možemo pomoći svima njima.
Godine rada učinile su da Pomozi.ba ljudi vjeruju, a to je najskuplji poklon koji se može dobiti u ovom rovitom i izigranom društvu. Koji je bio Vaš recept uspjeha?
– Volim istaknuti tri stvari: čvrstu odluku, rad bez kalkulacija, odnosno, rad u koji ulazite bez razmišljanja – prvenstveno srcem, o čemu god da se radi. Tako sam 2013. godine išao u ratom zahvaćenu Siriju i vozio pomoć. Treća stvar je transparentnost. Od samih početaka, pa sve do danas, trudimo se da budemo što transparentniji, da što više prikažemo šta radimo i kako radimo. Zahvaljujući tome dobili smo veliko povjerenje ljudi.
Zbog Vaših zasluga ove godine dobili ste diplomatski pasoš, jedno od do sada Vama uručenih priznanja. Koga ste u svom životu učinili najviše ponosnim?
– Iako oni to ne govore često, ali po reakcijama mojih roditelja mogu slobodno reći da sam njih učinio najponosnijim.
Imate li vremena za sebe?
– Zbog svega što radim nemam vremena da se posvetim sebi. Pokušavam da ne zapostavim porodicu, a radim i po 16, 18, a nekada i 20 sati dnevno. Dobijam poruke non-stop, kako privatno, tako i putem organizacije. Tu su razni zahtjevi, s jedne strane od ljudi kojima treba pomoći, a s druge strane od ljudi koji žele da pomognu.
Vi ste rođeni u Travniku. U kojim slikama pamtite svoje djetinjstvo?
– Nažalost, moje djetinjstvo bilo je obilježeno ratom devedesetih. Hvala Bogu nismo imali gubitaka članova porodice, osim materijalnih, koji su nebitni. Lijepa sjećanja me vežu posebno za srednju školu u Travniku, jer sam tada stekao prijatelje za cijeli život. Po njenom završetku došao sam u Sarajevo, gdje živim.
Kada putujete, šta Vas kao turistu najviše interesuje?
– Koliko god će nekome zazvučati čudno, ali gdje god putujem, već godinama posmatram infrastrukturu, mehanizaciju i distributivna skladišta, razmišljajući koliko bi bilo dobro staviti ih u službu za dobrobit jednog društva.
S kojim željama koračate prema budućnosti?
– Moje želje su opet nekako usmjerene prema drugima. Želio bih da imamo što manje oboljelih, bolji zdravstveni sistem u državi, što manje elementarnih nepogoda, da mi kao organizacija imamo što manje posla. No, stanje jednog društva se ne mijenja dok se ono samo ne promijeni. Trudimo se da budemo što bolji ljudi. Ne moramo to pokazivati na nekom mega nivou, može i na malim stvarima. Važno je da nam boljitak bude vodilja. Na taj način će naše okruženje postajati bolje, i cijeli svijet će biti bolji.
