Već odavno se zna da je čovjek grupno biće, neko ko se ugleda na druge, neko ko oponaša i rado razmišlja kao drugi. Naučnici su to nazvali društvenom zarazom. Poput virusa je, i baš kao kod virusa, ni ovdje niko nije svjestan momenta prenosa.
Smijeh se jako brzo širio školom, pa je uskoro zahvatio 95 od 159 učenika koji su se grčevito smijali bez ikakvog razloga! Kod neke djece smijeh je trajao samo par sati, dok je kod druge trajao i do 16 dana.
Veliki smijeh koji je izbio u školi za djevojčice bio je prije svega čudan. Prve djevojčice zaražene smijehom udaljene su s nastave, no, to što su poslane kući nije pomoglo. I dalje su dobijale napade smijeha. Uskoro se više nisu samo smijale, nego su i plakale, vrištale, borile se za zrak, sa strahom i nesvjesticom.
Ubrzo nakon toga, epidemija se proširila i na susjedna sela. U aprilu i maju se smijalo više od 200 djece. Do juna, epidemija se proširila na druge škole. U julu su zatvorene još dvije škole, a epidemija nije prestala sve dok nije zahvatila skoro 1.000 djece i zatvorila 14 škola – dok su nastavnici i odrasli samo nijemo i bespomoćno posmatrali, izvjestio je časopis “The Central African Journal of Medicine” u maju 1963. godine.
Zašto se sve to dešava, bilo je neobjašnjivo, jer u njihovoj krvi nisu pronađeni nikakvi mogući uzročnici. Dok je epidemija smijeha trajala u nekim regijama godinu dana, o mogućim uzrocima su kružile razne priče. Razlozi su traženi u školskoj hrani i zagađenosti atmosfere zbog testiranja atomske bombe, no, tek 40 godina kasnije otkriven je pravi razlog.
Lingvista Christian Hempelmann, tada doktorant Univerziteta Purdue, istražujući okolnosti iz 1962. godine, zaključio je da se u pozadini epidemije smijeha krio prekomjerni stres. Tanzanija je nešto prije toga stekla svoju nezavinost, stanovništvo je grcalo u siromaštvu, malarija je bjesnila, očekivanja države, učitelja i roditelja su se povećavala. Strašni pritisak posebno je kod mladih izazvao prekomjerno opterećenje.
U jednom malom njemačkom internatu u blizini istočnoafričkog Viktorijinog jezera, u Tanzaniji, u to vrijeme poznatoj kao Tanganjika, tog 30. januara 1962. tri djevojčice odjednom se više nisu mogle prestati smijati. Drugih đaka na koji se njihov smijeh prenio biva sve više i više, da bi se na kraju počela smijati cijela sela
Epidemija smijeha okarakterisana je u studiji objavljenoj 2007. godine kao masovna psihogena bolest, bolje poznata kao masovna histerija. Kako su masovnoj histeriji izložene prvenstveno riziko grupe s niskim socijalnim statusom, služeći im kao javni izraz njihove nesigurne situacije, u ovom slučaju su najvećim dijelom žene i djeca signalizirali da nešto nije uredu.
