Ono što su Jelisejska polja Parizu, Plaka Atini, Nevski prospekt Sankt Petersburgu, Vaclavske namjesti Pragu, Stradun Dubrovniku, Knez Mihailova Beogradu, Ilica Zagrebu … da dalje ne nabrajam, to je za Sarajevo Ferhadija, koja „izvire“ tamo gdje prestaje Baščaršija, na Slatkom ćošetu, a ulijeva se u Titovu.
Gledam ovih pretoplih dana Ferhadija ulicu, punu svijeta, kao i mnoga vedra lica, uz veseli ljudski žamor, da ne kažem žubor riječi. Posebno čarobno djeluju noći, kada se čini da je pola Sarajeva izašlo na ugodnu promenadu. A tu su još i brojni stranci, kao i pristigli dio sarajevske raje, razasut širom ovog našeg ustalasanog globusa.
Već od sutona teško je naći slobodno mjesto za predah u nekom od brojnih kafića, od Slatkog ćošeta do Vječne vatre, a vidljivi su i dugi redovi za sladoled kako pred stastičarnicom „Egipat“ tako i drugim.
Jednostavno, Ferhadija je odavno kultna sarajevska ulica, kao što je Baščaršija sveto mjesto hodočašća. Tu, kao na dlanu, imate svijet u malom, susret Istoka i Zapada, i stoga vam se, ako ste već sudbinski vezani za njih, čini i da nikada ne spavaju. Jer tu život teče od izlaska sunčevih zraka do ranih jutarnjih sati.
A još kada se vidi i sav onaj prelijepi mladi svijet, raznoliko obučen, daleki namjernik može pomisliti i da je zalutao. Jer mediji, strani i domaći, stalno javljaju o bijednom životu nas ovdje, a da o izvještajima naših protektora i nekih nevladinih organizacija, čiji članovi inače žive bogovski, i ne govorim. Što nas prikazuju u gorem svjetlu, oni ostaju duže ovdje, a nevladine organizacije dobijaju i više novca od svojih „naivnih“ sponzora. Po nekim izvorima, u BiH djeluje čak 14.000 takvih organizacija!
Sve to zbunjuje mnoge strance. Umjesto najavljenog životnog sivila, spoznaju drugačiju sliku (makar i prividnu) i odavde se vraćaju puni divnih utisaka. Sarajevo, naravno, nije nikakva Arkadija, ali način života i ritam, koji daje posebno Ferhadija, oduvijek je predstavljao i nešto posebno. Ono što su Jelisejska polja Parizu, Plaka Atini, Nevski prospekt Sankt Petersburgu, Vaclavske namjesti Pragu, Stradun Dubrovniku, Knez Mihailova Beogradu, Ilica Zagrebu … da dalje ne nabrajam, to je za Sarajevo Ferhadija, koja „izvire“ tamo gdje prestaje Baščaršija, na Slatkom ćošetu, a ulijeva se u Titovu.
Naravno, da i ovaj grad ima i svoje drugo lice, ali koji ga nema. I ono ima svoje brojne nevesele građane koji jedva sastavljaju kraj s krajem Ali u ovoj ljetnoj vrevi, to lice se manje vidi od onog vedrog. Stranci, gledajući prepune kafiće i zavidan vozni park, parkiran u obližnjim uličicama, jednostavno ne mogu da povjeruju da u Sarajevu, kao i u cijeloj BiH, ima toliko nezaposlenih. Ali, nije li to boljka, istina manjeg intenziteta, i nekih najrazvijenih evropskih država? I ne dostiže li stopa nezaposlenih mladih čak 25 odsto i u pojedinim članicama Evropske unije, pogotovo onim s juga.
Ovaj prvi nastavak o Ferhadiji privodim kraju u rano sarajevsko jutro, dok još nije krenula rijeka ljudi… Mladići u obližnjim kafićima već raspoređuju stolice, a vječna Ana iz „Egipta“ dovozi svježe kolače, mada su tu slastičarnicu proslavili sladoled i tahan-halva. Temelje toj slavi udarili su Anin djed Tomo sa sinovima, a oni čija sjećanja sežu u davnu prošlost sjećaju se i starog Numana, koji je pravio kolače u obližnjoj čikmi…
Kao i svakog ljetnog dana, tako i ovog, otisnuću se Ferhadijom sa neizostavnim „egipatskim“ sladoledom. To mi dođe kao jutarnja kafa
Sarajevo jednostavno ima dušu, a posebno Ferhadija…
Mirza Hasanefendić
