Naša saradnica Ivana Dukčević boravila je u Japanu donoseći pregršt zanimljivih priča. Ovoga puta predstavit će nam čuvene gejše.
Photo: Ivana Dukčević © All rights reserved
Tekst i fotografije Ivana Dukčević
Riječ gejša nastala je od japanskih riječi gei (umjetnost) i sha (osoba ženskog spola), i znači – umjetnica. Gejše su osobe koje nakon pet godina školovanja uspiju da ovladaju vještinama kao što su: sviranje na nekoliko nacionalnih instrumenata, plesanje nacionalnog plesa, pjevanje narodnih pjesama, ceremonija služenja čaja i poznavanje društvenih igara. Poželjno je da su obrazovane kako bi mogle da pričaju interesantne priče i vode razgovore s grupom muške klijentele koja ih unajmljuje kao neku vrstu “pratnje”. Društvo grupe gejši najčešće se organizuje prilikom poslovnih banketa i drugih mahom grupnih proslava, koje organizuju muškarci, sa željom da im večer učine prijatnijom.
Kjoto (Kyoto), Gion Corner, ples maiko – učenica, budućih gejši / Photo: Ivana Dukčević © All rights reserved
Gejše se nerado fotografišu
Dolaskom Zapadnjaka sredinom 19. vijeka u, takoreći, još uvijek srednjovjekovni Japan mnogi od njih nisu umjeli da razlikuju prostitutke – zabavljačice (oiran) od gejši, te su svrstavši ih u istu grupu gejše pogrešno izjednačene s prostitutkama. Istine radi, neke prostitutke su se u to vrijeme novopridošlim Zapadnjacima pogrešno predstavljale kao gejše kako bi sebi dale na značaju, pa su negdje na toj relaciji nastale i prve zabune. Dodatno, godine 1956. u Japanu je prostitucija i zakonom zabranjena.
Kjoto (Kyoto), simpatičan znak na ulici, između ostalog.. “Ne dirati gejšu!” / Photo: Ivana Dukčević © All rights reserved
Iako su i danas prisutne, ali u mnogo manjem broju – navodno ih ima između 1000 i 2000, gejše se u Japanu mogu sresti pretežno u večernjim časovima kada užurbano hodaju do dogovorene adrese, obično manjim ulicama (najviše Kjota) kako bi izbjegle poglede radoznalaca. Nerado se fotografišu, a njihove usluge su i danas veoma solidno plaćene (oko 500 EUR za večer). Škole za gejše danas u Japanu postoje još u Tokiju, Kjotu i u Kanazavi.
Kako prepoznati pravu gejšu
Gejše mogu postati osobe koje nisu mlađe od 25, i to mogu biti do 75. godine života. Najviše gejši i danas radi u Kjotu, gdje ih nazivaju – geiko, i nešto manje u Tokiju. Gejšu je poprilično lako razlikovati od običnih turistkinja, najčešće domaćih Japanki ili Korejanki, obučenih u iznajmljenu tradicionalnu odjeću, kojih, naročito, u Kjotu ima na stotine. Posljednjih nekoliko godina dnevno iznajmljivanje odjeće uz šminku i šetnja do glavnih gradskih atrakcija veoma je popularna zanimacija turistkinja, posebno u Kjotu. Interesantno je da se gradski studio zadužen za ovu vrstu zabave zakonski obavezao da će turistkinje oblačiti u odjeću čiji se motivi znatno razlikuju od autentičnih kako ne bi nastala zabuna između njih i onih pravih. Samo u slučaju da poštuju ovo pravilo, država im produžava dozvolu za rad.
Kjoto (Kyoto), geta – japanske drvene nanule / Photo: Ivana Dukčević © All rights reserved
Kjoto (Kyoto), obuća koju koriste i maiko – učenice, buduće gejše
Photo: Ivana Dukčević © All rights reserved
Kjoto (Kyoto), jedna od radnji gde može da se iznajmi tradicionalna odeća, namesti frizura i šminka
Photo: Ivana Dukčević © All rights reserve
Velika crna vještačka perika bez mnogo detalja, crveni karmin preko cijelih usana, obične drvene japanke na nogama (geta) i kimono s bijelom kragnom, čije su šare i cvjetni motivi veoma svedeni i uvijek u skladu s trenutnom sezonom, najbolji su pokazatelj da je pored vas upravo prošla prava gejša u svojoj “radnoj odjeći”! I to nekom od sporednih ulica, jer gejša nikada neće proći tamo gdje je svi vide. Dijelovi Kjota gdje možete sresti pravu gejšu su: Gion Kōbu, Gion Higashi, Ponto-chō, Kamishichiken i Miyagawa-chō. Zbog velikog broja turista, koji pokušavaju da ih presretnu i fotografišu, gejše do ugovorene adrese obično idu taksijem.
Riječ maiko, u prijevodu djevojka koja pleše, vezana je za učenice, buduće gejše koje još uvijek uče zanat, a mogu se priključiti s minimum 20 godina starosti. Ples maiko učenica (miyako-odori) možete vidjeti ukoliko u Teatru Gion Corner prisustvujete jednočasovnom predstavljanju japanske kulture.
Kjoto (Kyoto), Gion Corner, ples maiko – učenica, budućih gejši /
Photo: Ivana Dukčević © All rights reserved
Kjoto (Kyoto), Gion Corner, ples maiko – učenica, budućih gejši /
Photo: Ivana Dukčević © All rights reserved
Lice gejši, ali i maiko, ponekad je, no ne uvijek, obojeno u bijelo (shiro-nuri), osim tri pruge pozadi na vratu (komata), koje ostaju u boji kože, što se smatra erotičnim detaljem. Učenice, maiko, nose šareniji kimono od gejši, s većim obijem (obi – leđna dekoracija kimona), dužim rukavima i mnogo više detalja na odjeći kao i više ukrasa na punđi, dok na nogama imaju visoke, tradicionalne drvene nanule (okobo). Također, razlika između maiko-učenica i gejši je u tome što maiko imaju punđu od svoje kose, a gejše isključivo nose već napravljene perike, s veoma malo dekoracije.
Kjoto (Kyoto), “komata” – neobojeni detalj u obliku dva špica na vratu gejši/maiko, smatra se erotičnim
Photo: Akenji.org by Lewis © All rights reserved
Muškarci kao gejše
Mnogi ne znaju da gejša nekada nije bilo isključivo zanimanje žena, već i muškaraca. Postojali su još u 18. vijeku, a njihov naziv na japanskom bio je taikomochi ili hōkan. Iako su bili lični družbenici šoguna i njihovi savjetnici, kasnije ih povezuju i sa zanimanjem komičara, imitatora, zabavljača nalik dvorskoj ludi na evropskim dvorovima, čak dobošarima. Sve do 18. vijeka bilo ih je čak više od žena, ali je od 19. vijeka njihov broj počeo naglo da opada. U današnjem Japanu postoji još samo jedan muškarac sa zanimanjem gejše – Enosuke Hirose, čije je umjetničko ime Eitaro.
Enosuke Hirose, jedini muškarac-gejša modernog Japana, priprema se za posao
Photo: Everett Kennedy BrownEPACorbis © All rights reserved
Krajem 20. vijeka i izvjestan broj strankinja stekao je zvanje gejši u Japanu, a neke od njih su i danas još uvijek aktivne, navodno, njih tri. Osim pismene dozvole roditelja i odličnog poznavanja japanskog jezika, interesantno je da se prilikom aplikacije za učenje od buduće gejše traži i da nije viša od 160 cm i teža od 43 kg, što mnogim Zapadnjakinjama predstavlja prepreku.
Teatar Gion Kobu Kaburenjo jedino je mjesto u Kjotu na kojem se mogu vidjeti prave gejše kako plešu zajedno s maiko učenicama ples miyako-odori, i to samo u određeno doba godine, s tim da je prethodna rezervacija putem interneta obavezna: http://www.miyako-odori.jp/english/
Kjoto (Kyoto), sa domaćim turistkinjama u iznajmljenoj odeći
