Adnan Rondić: Glas onih koji se ne čuju

    Adnan Rondić: Glas onih koji se ne čuju

    Na njega dojam ostavljaju oni koje nazivamo običnim ljudima. Od Srebrenice, preko Egipta, do Sirije. Obespravljeni sagovornici neodvojiv su dio Adnanove sehare sjećanja i njihova imena gotovo nikada ne zaboravlja. 

    Razgovarala: Elma Zećo

    Njegov izbor bila je medicina, ali sudbina je htjela nešto drugo – novinarstvo.

    “Često sam i rado još kao dječak sa zanimanjem pratio vijesti, političke emisije, pohađao novinarske radionice, doživljavajući to kao lijep hobi i priliku da se družim s ljudima sličnih afiniteta. S vremenom hobi je prerastao u zanimanje, što je značilo ostavljanje medicine i završavanje studija komunikologije. I danas sam tu gdje jesam”, opisuje Adnan svoj put.

    Godinama Vas poznajemo kao odmjerenog i smirenog televizijskog voditelja. Šta je kod Vas prevagnulo u definisanju stila rada?

    –  Mislim da se svako, pa i najneugodnije pitanje može postaviti na način koji će sagovornika ‘natjerati’ da ponudi zadovoljavajući odgovor. To što vi nazivate odmjerenošću i smirenošću gradio sam vremenom, prolazio kroz različite faze, bio manje ili više strpljiv s onima s kojima sam svih ovih godina razgovarao. I kod prezentacije vijesti iz studija izabrao sam taj smirujući stil. No, kod izvještavanja s terena stvari stoje drugačije, ponajprije zbog adrenalina, činjenice da se čovjek javlja s lica mjesta, opisuje sve ono što vidi, prenosi atmosferu.

    U novinarstvo ste uplovili prije nešto više od 24 godine. Pamtite li kako Vam je bilo prvi put pozdraviti gledatelje iz tada imrovizovanog studija na TV Hayatu?

    –  Kao da je jučer bilo. S ove distance, izuzetno lijepa uspomena, iako i tada, moram priznati, nije bilo neke velike treme, osim one koju nazivamo stimulativnom i koja održava koncentraciju.

    Šta predstavlja za Vas novinarstvo? Samo posao sigurno nije. 

    –  Koliko god zvučalo kao fraza, novinarstvo je i način života. Jer, nema klasičnog radnog vremena. Događaji, nesreće, ratovi ne gledaju na sat. I htjeli to ili ne, obuzme vas, u velikoj mjeri, a da niste ni svjesni kako je taj proces tekao.

    Jeste li bili sujetni kao mladi novinar?

    –  Sujetan sam i danas (smijeh). Mislim da je sujeta jedna od ključnih karakteristika novinara, pogotovo televizijskih, mada ni kolegice i kolege koji rade za druge vrste medija nisu imuni na tu osobinu. Kako god, važno ju je držati pod kontrolom, biti svjestan da postoji, nazvati je pravim imenom, ne tražiti opravdanja i onda je lakše.

    Šta je danas za Vas mjerodavno da je jedna emisija bila dobra? 

    –  Mnogo faktora je u igri i to ne nužno ovim redoslijedom: adekvatni sagovornici, pripremljenost novinara, ali i spremnost na improvizaciju, brzina – no ne po svaku cijenu, timski rad, dobra urednička procjena, reakcije gledateljstva, pa i pokazatelji gledanosti.

    622747_473887759288320_710462474_o

    SPREMNOST I UMJERENOST

    Koliko se dugo pripremate za reporterske zadatke u kriznim područjima?

    –  Ovisi o vremenu koje je na raspolaganju, ali najčešće je riječ o temama koje pratim u kontinuitetu. Meni je važno da razumijem kontekst događaja, da poznajem uzroke i posljedice, a dnevne informacije onda nije teško sakupiti.

    Već kada krenete na put, u što se pouzdate i koliko razmišljate o potencijalnoj opasnosti?

    –  U dobru ličnu pripremu, dobru procjenu – također ličnu ali i kolega koji zajednički planiraju putovanje, domaće ljude koji poznaju stanje na terenu, uz poštivanje propisa Al Jazeere kada je sigurnost u pitanju, a takvu vrstu obuke sam prošao. Ipak, sve to ne može spriječiti neplanirane situacije, ali se one mogu barem u određenoj mjeri pretpostaviti, pa se na osnovu pretpostavki i ponašati kako bi se šteta ili izbjegla, ili bila što manja.

    Gdje su Vas najviše dojmili ljudi?

    –  Uvijek na mene dojam ostavljaju oni koje nazivamo običnim ljudima. Od Srebrenice, preko Egipta, do Sirije. Njihove priče imaju najveći značaj, najveću težinu, iako nerijetko i mi novinari trčimo za onima koji donose odluke, letimo za takozvanim ekskluzivama. Ne tvrdim, naravno, da se i za takve vrste izvještaja i za takve profile sagovornika ne treba naći mjesta, no, trudim se što god više mogu da poštujem ključno pravilo Al Jazeere: dati glas onima čiji se glas ne čuje. Najviše dojma i jesu ostavljale priče obespravljenih, onih ‘bez glasa’, i takvih se ljudi najduže sjećam. Odnosno, da budem potpuno precizan, takve ljude ne zaboravljam. Skoro pa sam siguran da se imena najvećeg broja tih sagovonika mogu sjetiti, a riječ je o velikom broju ljudi.

    Koliko Vam posao ostavlja vremena da vodite računa o zdravoj ishrani i tjelovježbi?

    –  Ne jedem brzu hranu i ne pijem gazirana pića, a kod ostalih stvari trudim se da budem umjeren. Moram priznati da mi je slatko porok. I ne bunim se zbog toga (smijeh). Ovog ljeta sam tjelovježbu donekle zapostavio, ali silno pješačenje sigurno je, ako ništa u određenoj mjeri, ublažilo neredovne odlaske na vježbanje. Međutim, s jesenjim kišama, vraćam se opet treninzima!