Ima gradova koji vas, takvi kakvi su, podsjećaju na ljude – i ono na što će vas Gračanica podsjetiti jeste i mladost i starost nekog i mladog i starog Bosanca iz doline Spreče i njenih bregova; i sva je ona jedan široko otvoren dom, s domaćinom pred kapijom i avlijom, da primi gosta. I od svega što ima odlomit će i staviti pred gosta, a najviše od svoje duše – to jest od onoga čega Gračanica ponajviše i ima! Ćamil Sijarić
Autorica: Semra Hodžić
Za mali grad smješten u donjoj dolini rijeke Spreče kažu da je nastao još u srednjem vijeku, u vrijeme kada je grad Soko podignut na strmoj stijeni iznad Sokoluša potoka na južnim obroncima planine Trebave. Srednjovjekovni grad Soko smješten 6 kilometra od centra današnje Gračanice, u istoimenom selu, bio je nekada najveći grad nahije, a kompletno područje bilo je prepoznatljivo po rudniku željeza. Ruine srednjovjekovnog zamka danas vjetru kazuju priče kako je to nekada bio stolni grad članova dinastije Kotromanića iz kojeg će se kasnije razviti rudarsko selo, a zatim i grad. Soko se u historijskim izvorima prvi put spominje 19. juna 1449. godine, kao grad kneza Radivoja, jednog od najutjecajnijih ličnosti srednjovjekovne bosanske države i dinastije Kotromanića, te brata bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Proglašen je i nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, kao i Stara džamija nadomak njega, za koju arheolozi pretpostavljaju da je prvobitno bila feudalni dvor.
Gračanica je od davnina poznata kao stjecište vrijednih trgovaca i zanatlija, što je naročito potvrđeno carskim ukazom sultana Sulejmana Veličanstvenog. Za vrijeme vladavine Osmanskog carstva, 1548. godine Gračanica je ispunila obilježja urbane, privredne i kulturne cjeline pa je tako stekla uslove za dobijanje dokumenta kojim je proglašena kasabom – gradskim naseljem. Nakon toga u gradu je došlo do brzog privrednog razvoja najprije uslužnih, zanatskih i trgovačkih radnji, da bi grad 1572. godine postao administrativno sjedište kadiluka sa nahijama Gradačac, Sokol, Modriča, Orašje i Srebrenik. Upravo ove historijske činjenice govore o kontinuiranom privrednom razvoju općine kao i njenom poduzetničkom duhu.
Gračanica se danas može pohvaliti sa devet nacionalnih spomenika. Jedan od njih je i najprepoznatljiviji simbol grada koja krasi njegov centar – sahat-kula iz 17. stoljeća, visoka 27 metara. S obzirom na to da kula stoji malo u krivo zovu je „gračaničkom Pisom“ . Svako onaj ko se zatekao u Gračanici ostao je oduševljen i jednom starom bosanskom kućom u mahali Varoš, poznatom i kao kuća Mare Popović iz druge polovine 19. stoljeća. Iako svakog putnika asocira na razvijeni tip tradicionalne bosanske kuće, oni koji se malo bolje poznaju u tu arhitekturu otkrit će vam da je riječ o tipu „aginske kuće na selu“. Među interesantnijim spomenicima koje vrijedi vidjeti prilikom posjete Gračanici su i Mula Dedino turbe iz druge polovine 15. stoljeća, Osman-kapetanova medresa, zgrada Konaka – gradske vijećnice, a zatim u krugu od 300 metara tri prelijepa vjerska objekta – Ahmed-pašina ili Bijela džamija iz 17. stoljeća, pravoslavni hram Vaznesenja Gospodnjeg, te katolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Pored kulturno-historijskog bogatstva, Gračanica je bogata i sa ljekovitom termo-mineralnom vodom čija temperatura na izvoru iznosi 37, a u bazenima od 26 do 22 stepena. Banjski kompleks „Terme“ udaljen je 500 m od puta Doboj – Tuzla. Ti se bazeni u svrhu liječenja različitih oboljenja koriste još od 19. stoljeća, a zbog njih je Gračanica danas poznata kao centar banjsko-rekreativnog turizma. Osim u te svrhe, voda iz bazena se koristi i za dobijanje plina koji se koristi u mnogim industrijskim granama u BiH.
Kada Gračanlije odlaze u prirodu, najčešće je to na Vis, izletište smješteno iznad sela Babići i udaljeno osam kilometara od grada, na najvišem vrhu planine Trebave. Netaknuta priroda privlači sve više posjetioca koji tu dolaze na svjež zrak, da love divljač, ili da jednostavno uživaju u pogledu koji s Visa i stijene Sijedog krša puca preko tri planine: Vlašića, Konjuha, Majevice, do ravne Posavine, pa sve do Brčkog i rijeke Save. Posebnu pažnju privlače betonske zemunice koje je napravila bivša JNA, te dva velika vještačka jezera u šumi “Šemunica”. Kada je toplije, na Visu se može igrati i mali nogomet, te odbojka na pijesku.
U kući Mare Popović danas vrijedno rade članice Udruženja “Gračaničko keranje”, koje baštine staru tradiciju ženskog ručnog rada, končane čipke ili kere. Njihov najpopularniji rad je „Cvijet Srebrenice“ koji se danas često nosi na reverima.
Zato što jedan članak nije dovoljan…
