GRADAČAC

    GRADAČAC

    Pedesetak kilometara sjevero-zapadno od Tuzle, na obroncima Majevice, na 129 metara nadmorske visine, smjestio se jedan od najljepših gradića u Bosni i Hercegovini.

    Cijeli Gradačac odiše mirom i čistoćom, i to primijetite već na samom ulasku u grad. Poznato je da su ljudi ovdje vrijedni, čini se, više nego  bilo gdje drugo u cijeloj Bosni. Prelijepo uređene bašte ispred svake kuće, čista i uredna dvorišta. Ljudi koje srećete, šetajući kroz grad, su mirni, nasmijani, opušteni, čini se, uvijek vedrih lica. No prije svega, snažnih ruku. Kažem vam, vrijednije ljude od ovih iz Gradačca i okoline teško ćete naći bilo gdje.

     

    Prije podne, u Gradačcu, sve kafane su pune. I u svim tim kafanama gotovo da ne možete sresti nekog mlađeg od šezdesetak godina. Pa ima li mladih ljudi ovdje, pitah jednog sagovornika. Ima, ali oni sada rade. Svi ovdje nešto rade. Nezaposleni su, kaže, samo oni koji baš ne žele da rade. A ovdje su takvi veoma rijetka vrsta.

    Cijelim gradom dominira kula Husein-bega Gradaščevića, poznatija kao Gradina, koja je zaštitni znak i prepoznatljivi simbol grada. Prelijepi ambijent oko Kule, očara vas u potpunosti već dok joj prilazite. A da biste osjetili pravu čar svega što vas okružuje morate imati sreću i sresti čovjeka koji će vas na najljepši mogući način „provodati“ kroz istoriju Gradačca, ali i provodati kroz cijeli kompleks zdanja gdje je nekada, počekom 19.vijeka, odrastao i živio Husein-kapetan Gradaščević.

    Bego Gradaščević. Sredovječni gospodin, ponosan na svoje porijeklo i odlučan da svoj život posveti očuvanju slavne istorije Gradačca, ali prije svega imena i djela Huseina – kapetana. Moram priznati da sam, tek nakon cjelodnevnog Beginog kazivanja, shvatio koliko sam malo znao o velikom Zmaju od Bosne kao i o samom Gradačcu.

    Begina dobrodošlica počela je u centru Gradačca, u slastičarni gdje me je odveo na tulumbe, kako on kaže, najbolje u cijeloj sjevernoj Bosni. Ne moram vam govoriti da sam mu odmah sve povjerovao. I nisam se pokajao. Kažu da se u Gradačcu prave odlične tulumbe. I zaista su odlične. E sad, mogao bih ja pisati o ovim tulumbama još puno toga, ali ima u i o Gradačcu mnogo važnijih i zanimljivijih detalja.

    Šetajući kroz Gradačac, pored Gradašnice, male rijeke koja ukrašava ovaj grad, pričao mi je Bego o istoriji Gradačca.  Na ovom području se prostirala srednjovjekovna župa Nenavište. Pod Osmanlijskom je vlašću od 1519.godine. Nakon Karlovačkog mira 1699. Gradačac, kojem je tada bila namijenjena odbrana osmanlijskih granica na Savi, dobija na svom strateškom značaju. Već od 1710. postaje sjedište kapetanije. Poslije toga varošica se brzo razvijala, pa je polovinom 19. vijeka imala dva hana, dvije medrese, četiri džamije, nekoliko mekteba i oko 40 trgovačkih i zanatskih radnji. Najveća zasluga za takav prosperitet mjesta pripada gradačačkim nasljednim kapetanima iz obitelji Gradaščevića: Osman-kapetanu i Murat-kapetanu, a naročito predvodniku vojske bosanskih feudalaca u borbi protiv osmanlijske uprave 1830. godine, Husein-kapetanu poznatijem kao “Zmaj od Bosne”.

    Šetamo dalje prema Kuli, a Bego sa toliko ushićenja priča o svemu ovome da mi se učinilo kao da sam ja prvi kojem ovo govori. Izgradnja postojećeg tvrđavskog kompleksa u ovom mjestu započeta je 1765. a dovršena do 1821. godine. Unutar široko razvedenih bedema ovog fortifikacionog sistema koji ima tri ulaza osigurana kapi-kulama, nalazi se oko 18 m visoka, od opeke sagrađena trospratna kula s tornjem na vrhu.

    Malo zastajem a Bego mi priča o nečemu na šta je, kaže, posebno ponosan. Cijeli sistem tunela je ispod, skoro cijelog, kompleksa unutar zidina. U vezi s ovim postoji i legenda da je jedan od tunela povezan sa Husejnijom džamijom. Postoji pouzdan izvor da je unutar starog grada bila i džamija sagrađena oko 1711. godina, a trag o njoj vodi sve do 1804. godine.

     

    Interesantne su i podzemne prostorije na južnom dijelu kompleksa koje su služile kao spremište za oružje i municiju. A na desnom uglu ulaska na čardak nalazi se i podzemno spremište za vodu u koje je moglo stati više desetina hektolitara tekućine. Oduševljen svime što vidim i čujem prilazimo i porodičnj kući Gradaščevića. Izgrađena je 1786. godine i danas je porodični muzej. Ulazimo u kuću. Vrijeme stalo. Sve je isto kao prije više od 200 godina. Ugodna amosfera. Ovdje je živio Husein-kapetan. Ispunjava me neki čudan, lijep osjećaj. Bego me provodi kroz sobe i priča o svom pretku.

     

    Husein-kapetan je rođen oko 1802. godine. Mladost je proveo u očevoj kući onako, kako su je provodili i sinovi drugih begova. Majka mu je bila veoma pametna i pobožna žena. Jedanaest godina je bio kapetan (1821-1832.). Njegova je kapetanija bila najbolje upravljana i najbogatija u cijeloj Bosni. Bio je najbogatiji i najmlađi kapetan Bosne. Bio je zakleti neprijatelj sultanovih reformi koje je 1830. godine kanio provesti u Bosni. U Sarajevu 4. jula 1832. godine Husein-beg je izabran za bosanskog vezira s naslovom paše. Narod ga je tada prozvao “Zmaj od Bosne”, a on se potpisivao “Husein paša”, iako ima i istorijskih podataka da se potpisivao kao “vitez od Bosne”.

     

    U današnjem selu Čardak udaljenom desetak kilometara od Gradačca, Husein-kapetan napravio je otok nakon što je iskopao jarak, dubok i širok 100 metara i nekoliko kilometara dug, u koji je naveo vodu. Na ovom vještačkom otoku sagradio je dvor, ljepši od ovog u Gradačcu, a na jednom malom humku čardak, po kome je ovo selo dobilo ime. To mu je bilo omiljeno boravište. Ovaj dvorac je 1832. po njegovoj zapovijedi spaljen, kada se spremao na bijeg u Slavoniju.

    Nakon svih slavnh borbi i pobjeda, 29. maja 1832. godine, kod Viteza, Husein-kapetanova vojska se sukobila sa sultanovom vojskom. Tu je poražen Husein-kapetan koji se poslije boja hitno uputio na svoje imanje u Gradačac a zatim prebjegao u Slavoniju, gdje je bio interniran pa zatim pomilovan, s tim da se ne može vratiti u Bosnu. Gradaščević se odlučio za odlazak u Carigrad gdje je zatočen i gdje je tugujući za svojom Bosnom, umro, vjerovatno otrovan.

    Sa suzama u očima Bego priča o svom pretku. Kaže da dan kapetanove smrti nije poznat sa sigurnošću, međutim, po nekim zapisima iz sjećanja jedne osobe iz njegove pratnje, umro je 30. jula 1833. godine, i pokopan je na groblju “Ejjub”.

    Rastuženi Beginom pričom izlazimo iz kuće, prolazimo pored kule i spuštamo se pored sahat kule na jedan od izlaza. Sahat-kula je usljed slijeganja terena ukošena. Visoka je dvadeset dva metra, a iznad ulaza u nju je uklesan u kamenu tarih sa osnovnim podacima. Ova masivno građena četverokatna sahat-kula, kvadratne osnove, najmlađi je objekat te vrste u Bosni i Hercegovini. Podigao ju je 1824. godine  Husein-kapetan Gradaščević.

     

    Već polako pada mrak. Ispred kapije pruža nam se pogled na ravnicu. Obrađenu i plodnu.  Vidimo Gradačac, koji uz pomoć vrijednih ruku svojih mještana ponovo živi, proizvodi, trguje. Gotovo kao da se ovdje ništa nije ni desilo početkom devedesetih godina. Industrija tekstila, prehrane, automobila, sve su to vrijedni žitelji Gradačca uspjeli da vrate u puni pogon. Razmišljam o tim ljudima, razmišljam o Husein-kapetanu. Sigurno bi bio ponosan da sada vidi svoje sugradjane.

     

    Opraštam se od Bege. Obećavam da ću ponovo doći uskoro. Šetajući, prolazim pored džamije Husejnije. Pored česme, na ovoj džamiji stoji natpis. Izgradio je Fadil-paša Šerifović 1839. Izgradio je u dvorištu džamije i biblioteku. Sjetih se da mi je Bego rekao da je to druga po starosti biblioteka u Bosni i Hercegovini. Gdje god se okreneš sve je puno slavne istorije.

     

    Gradačac, kao što rekoh, danas živi punim plućima. Čuveni sajam šljive. Kikićevi dani poezije. Mnoga druga kulturna dešavanja. Tu su i dva vještačka jezera Hazna i Vidara, sa svojim plažama, sa svojim ribolovcima.

     

    U Gradačcu je i banjsko lječilište Ilidža. Ljekovita svojstva njene termalne vode bila su poznata i u tursko doba. Voda banje Ilidže je termalna, sa temperaturom od 29 stepeni C i kažu da liječi mnoge bolesti. Bilo kako bilo, Gradačac se mora vidjeti, mora se upoznati, mora se osjetiti. Možda sama posjeta izliječi barem neku slabost. Jer kako kaže stari putopisac: „Taj Gradačac, ne zna čovjek kako da mu naudi, osim da u njega ponovo dođe, da ga ponovo vidi i zavoli. I da nikada do kraja ne sazna zašto…..“

    Faruk Čaluk