Hari Varešanović: Sevdah mi je duboko u krvi

Duže od tri decenije bosanski kantautor Hajrudin Varešanović, poznatiji kao Hari Mata Hari, muzičku karijeru gradi predano i dosljedno. Kada je riječ o njegovoj muzici, geografske granice ne postoje. Uz znane stihove, publika ga, od Istoka do Zapada, s radošću dočekuje.

Njegove starije pjesme poput Strah me da te volim, Baš ti lijepo stoje suze, Prsten i zlatni lanac…, slušaju se i danas. I one novijeg datuma, kao što je Staromodan tip, te druge s njegovog aktuelnog albuma Ćilim, dokazuju da je jedan od najboljih muzičara na ovim prostorima.

Na muzičkoj sceni ste još od kraja 1970-ih, ali čini se da Vam vrijeme ne može ništa. U čemu je tajna?

– Drago mi je što je takav utisak, ali ja zaista ništa ne radim specijalno po tom pitanju. To je vjerovatno genetika. Ne radim ništa što bi ugrozilo moje zdravlje, a nisam ni neki sportista pa da mogu reći da je to razlog mog izgleda.

Muzička scena se drastično promijenila. Da li je trebalo iste takve mjere poduzeti da biste sačuvali svoj status?

– Kako za koga. Postoje različiti oblici i senzibiliteti u muzičkom izrazu. Trudio sam se da pravim lagane promjene, ali nisam previše znatiželjan. Volim misliti da sam na nekoj sredini. Ima i većih tradicionalista i većih modernista.

Šta danas najviše utječe na kretanja u muzičkoj industriji?

– Muzička industrija je veoma zapostavljena, nije kao prije. Kako zbog nosača zvuka, tako i zbog formata koji su često mijenjani posljednjih godina. Došli smo do toga da je muzika postala podloga za nešto, background, stolnjak. Nažalost, nekada je muzika značila zaljubljivanje, romantiku, nešto što je bilo sastavni dio života, kao i sport. Imam osjećaj da je 90-tih moda zauzela to glavno mjesto, a sada je to fudbal. U svijetu možda i nije, ali kod nas se muzika vulgarizirala, više je dio reality show programa. U svijetu su ljudi moje generacije davno zamijenjeni novim. Madonna gotovo i ne postoji, zamijenila ju je Lady Gaga, a nju će sutra neko drugi. Kod nas i dalje pjeva Čola, kao da se niko novi nije rodio. To govori o muzičkoj sceni ovdje.

Pratite trendove ne udaljavajući se previše od svog senzibiliteta. Postoji li muzički eksperiment koji bi za Vas bio izazov?

– Jednom nogom istražujem, a drugom se držim svog starog senzibiliteta. Na zadnjem albumu sam radio dosta eksperimenata, kako sam sebi zacrtao bio je za sve generacije zamišljen, što se i pokazalo kao tačno. Prizvuk britanskog popa se najviše dopao mlađoj generaciji koja odrasta uz moju muziku. Pjesma Staromodan tip je donijela, kako kažu, veliko osvježenje na muzičku scenu i sretan sam zbog toga.

Popularnost ima svoju cijenu. Koja je najskuplja koju ste Vi morali platiti?

– Slava je samo nusproizvod bavljenja muzikom. Nisam svjestan šta mi je odnijela, vjerovatno mnogo toga, ali uvijek gledam na to šta mi je dala. Možda i nisam bio svjestan cijene koju plaćam, ali kako dolazim u ozbiljnije godine osjećam da sam možda poneke stvari i promašio. Cijena uspjeha je što se umjetnik mora fokusirati na to, inače ne može biti veoma dobar u onome što radi.

Ko je najviše utjecao na Vaše životne izbore?

– Rodio sam se i odrastao uz zvuke violine deda Mehage Varešanovića, jednog od autohtonih sevdalija s ovih prostora. Moram priznati da je meni sevdah duboko u krvi. Odrastao sam u vremenu pop muzike, pa je to i bilo prirodno, ali sevdah je uvijek bio u meni i bio je podloga u onome što radim. S pet godina nije me se ticalo ko pjeva s deda Mehagom u kući, već kada će ti ljudi otići, da bih bio u centru pažnje ukućana. Volio je pred večer da svira violinu i kad god bih ja nešto pričao, on bi me gudalom udario po glavi. ”Kada jednog dana budeš pjevao, nemoj dozvoliti da neko pričom kvari tvoju emociju”, govorio mi je tada. Umro je nekoliko dana prije nego sam postao đak prvak, ali je on odredio moj životni put. Naučio me da muziku nosim u srcu.

Po čemu pamtite svoje djetinjstvo na Vratniku?

– Moja porodica vodi porijeklo iz srca Sarajeva, još iz 19. vijeka. Na Baščaršiji smo imali porodičnu kuću u kojoj je svojom harizmom i autoritetom dominirao moj deda Mehaga. Od kada sam postao svjestan svijeta oko sebe, slušao sam različite pjevače koji su dolazili na časove pjevanja kod dede. Neki od njih, poput Safeta Isovića i Zaima Imamovića, igrali su se nemirnim klincem koji ih je ometao u “kupovini” zanata od Mehage. “Dijete, sjedi malo s mirom”, govorio mi je deda dok sam pokušavao da preotmem njegovu pažnju od najznačajnijih bosanskih interpretatora sevdalinki u XX vijeku.

Plakati kojih muzičara su bili na Vašim zidovima dok ste odrastali?

– Kroz svoj radni vijek razne sam ljude slušao i volio. Još su mi najdraži Queen, ABBA, Pink Floyd i Beatlesi, uz koje sam se razvijao i uživao.

Otac ste i djed. Kako Vas potomci doživljavaju?

– Doživljavaju me kao djeda i nekoga koga gledaju na televiziji. Postati djed je bio iznenađujući osjećaj prepun novih oblika emocija. Karijera je samo jedan dio života, tako da je čovjek emotivno posvećeniji porodici nego svemu ostalom. To daje čovjeku pravi sadržaj i mir. Od kada sam postao deda, osjetio sam mir.

Ne bi se reklo da ste zaljubljenik u društvene mreže. Šta Vas odbija?

– Nesavršenost. Ja sam čovjek jednom nogom u 20. vijeku, jednostavno staromodan tip. Nekada su pjevači bili nedostupni za svaki svoj privatan pokret, a sada publika kao da živi s njima. Tu se gubi ona nit i draž, kako na sceni tako i van nje. Nekada ste jedva čekali da kupite omiljeni časopis i vidite šta vaš idol radi, a danas se sve zna i prije nego što se desi.

Kakve Vas turističke destinacije privlače? Čija kultura, muzika, tradicija su izazvali kod Vas najljepše utiske?

– Proputovao sam cijeli svijet, ali poslovno. Koncertna sala, avion, aerodrom. Nisam turistički tip, ali ako bih izdvajao muziku i tradiciju koja mi se najviše dopada, to je definitivno latino senzibilitet. Portugal, Španija, pa čak i Meksiko, mjesta su na kojima sam se najbolje osjećao.

Izjavili ste da je dužnost umjetnika da budu dobri anđeli. Opišite sebe u tom kontekstu.

– Mislim da smo mi dobri anđeli koji trebaju svojom muzikom da spajaju, ne da razdvajaju, te da budimo lijepe osjećaje u ljudima.

Balade i romantika

– Mislim da su svi izvođači moje generacije romantici. Vrijeme u kojem smo radili bilo je romantično i mirisalo je na ljubav. Iz tog divnog perioda su morale da se rode takve pjesme. Sve pjesme su nastale iz beskrajne ljubavi prema muzici. Rijetko je autorska ekipa sa mnom pravila namjenske pjesme. Sve su plod našeg unutrašnjeg stanja, rijetko su isprovocirane vanjskim faktorima.

Koncerti i publika

Na mom koncertu ne treba obezbjeđenje. Tu su ljudi koji uživaju, djevojke, žene, zaljubljeni parovi, tako da nema nezgodnih situacija.

Popularnost i porodica

Žao mi je što nisam više vremena proveo s porodicom i prijateljima, ali kažu da je teško imati sve. Ima genijalaca koji mogu sve to rasporediti pravilno, ali ja taj genijalac nisam.