“Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom ‘geologijom’ ili takvom ‘anatomijom’, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba ‘donijeti’.”
(dr. Himzo Polovina)
Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji M.D. “ITIHAD” tu je usavršio svoje recitatorske mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sam Drugi svjetski rat je počeo da uči violinu kod poznatog profesora i majstora violine češkog porijekla Karla Malaceka.
Bio je član folklornog ansambla RKUD “Abrašević”, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.
Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista – neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti.
Sakupljanje i interpretacija starogradske (malovaroške) pjesme se danas karakteriše kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumjevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi.Himzo Polovina je za svoju umjetnost primio mnoga priznanja, među kojima i Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio.
Umro je 5. augusta 1986. godine u Sarajevu.
