Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara i istaknutih Tuzlaka je Ismet Mujezinović, koji je u gradu soli rođen početkom 20. stoljeća.
Mujezinović je rođen 2. decembra 1907. godine u gradu koji danas baštini njegovo djelo, kao i brojnih drugih umjetnika koji su se školovali u priznatim evropskim centrima umjetnosti. Završio je Kraljevsku likovnu akademiju u Zagrebu, a po njenom završetku, u periodu od 1931. do 1932. godine odlazi na putovanje po evropskim metropolama umjetnosti – Beč, Minhen te naposlijetku Pariz. U Pariz stiže 12. juna 1931. godine. Posjećuje muzeje, galerije i ateljee jugoslovenskih i francuskih slikara. Uz stipendiju francuske vlade, Mujezinović upisuje Sorbonu gdje pohađa predavanja iz historije umjetnosti.
Prati likovna dešavanja ovog likovnog središta te istražuje kubizam, fovizam i sirealizam.
Prve radove izlaže u izlozima tuzlanskih radnji i knjižara, a prvu zvaničnu izložbu imao je u Beogradu 1930. godine. Nerijetko se kao prva i značajna djela Ismeta Mujezinovića pominju portreti seljaka, staraca, slikani pastelom, sada rasuti po privatnim zbirkama pa i muzejima i galerijama. Na temu NOB-a, čiji je i sam učesnik od 1941. godine, je izradio veliki broj uljanih kompozicija i crteža. Imao je izložbe i u zemlji i u inostranstvu, a njegovi radovi nalaze se po umjetničkim galerijama, muzejima, javnim zgradama u zemlji i u privatnim zbirkama. Iza sebe je ostavio izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. vijeka. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je u februaru 2013. godine, proglasila „Pokretno dobro – Zbirka slika Ismeta Mujezinovića koja se nalazi u Međunarodnoj galeriji portreta u Tuzli“ nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zbirka se sastoji od 2.085 djela. Djela iz Zbirke nastala su tokom skoro sedam decenija stvaralačkog rada slikara. Cjelokupan slikarov opus podijeljen je u tri stvaralačke faze, a djela iz svake faze zastupljena su u Zbirci.
Povodom 75 godina života i 55 godina stvaralačkog rada, u Tuzli je 2. decembra 1982. godine u sastavu Galerije jugoslovenskog portreta otvorena Galerija „Ismet Mujezinović“, muzejsko-galerijska ustanova specijalnog tipa čija će se buduća aktivnost odvijati na nekoliko područja istraživačke djelatnosti, stručno-naučnoj obradi osnovnog umjetničkog fonda, objedinjavanju i sistematizaciji dokumentarnog fonda i vaspitno-obrazovnog rada. Prva stalna postavka Galerije (danas Atelje) „Ismet Mujezinović“ obuhvatala je 169 eksponata, crteža, grafika, akvarela, i ulja i predstavlja presjek umjetnikovog opusa od njegovih đačkih dana, pa do djela nastalih tokom osme decenije. Ipak, zbirka slika Ismeta Mujezinovića iz Međunarodne galerije Portreta u Tuzli predstavlja najpotpuniju sačuvanu zbirku slikarevog opusa.
Prije povratka u Sarajevo, gdje će se konačno nastaniti od 1936. godine, Mujezinović se zadržava u Zagrebu, na Akademiji 1933. i u Splitu 1935. U Sarajevu je radio u ateljeu koji se nalazio u zgradi Gazi Husrev-begova vakufa koja se nalazi u blizini sarajevske Katedrale, na uglu ulica Ferhadija i Trga fra Grge Martića. U ovom ateljeu nastalo je nekoliko kompozicija sa pogledom na sarajevske ulice (na primjer, Pred crkvom, 1938) Iz tog slikarskog razdoblja posebno se izdvajaju kompozicije U vrtu, Uranak pod hrastovima, Žetva, Užina na radilištu.
Tokom desetak godina djelovanja, kretanja i traganja od Pariza, Zagreba, Bijeljine, Splita, Graca, Tuzle, Beograda do Sarajeva i odlaska u NOR, Mujezinović je u tom periodu stvorio dvije jasne cjeline: jednu čine brojni crteži izrazitog kvaliteta i aktuelnosti, a drugu slike nastale iz potrebe da se zadovolje mecene, klijentela, sredina i ublaže vlastite materijalne potrebe. U predratnom opusu, javlja se treća linija u njegovom slikarstvu. To je bio poetski realizam, pa intimizam i kolorizam koji prosto rastapaju socijalnu i idejnu sadržinu dovodeći do čistog kolorističkog slikarstva, ne promjenom stava, koliko nekim dualističkim procesom do smjene angažovane umjetnosti, umjetnošću boje, – do l’art pour l’arta. Prve slike iz rane 1945. najčešće s temom zbjega slikane su nekom svježom zelenom gamom u neoromantičnom duhu koji podsjeća na predratne slike. Na prvim izložbama ULUBiH-a, njegovi crteži, studije i slike privlače najveću pažnju. Ali, bilo je i kritika. Mujezinoviću su zamjerili, nasuprot ostalim, da slika “jakim bojama”, u živom koloritu. Od 1947. godine usredsredio se na jednu veliku temu: Prelaz preko Neretve, kojoj će sve ostalo biti podređeno. Završavajući veliki ciklus Prijelaz preko Neretve sa još jednom isto tako velikom slikom Ustanka, Mujezinović je završavao i svoj boravak u Sarajevu koje napušta 1953. i preseljava se u rodnu Tuzlu. U susretu sa ljudima, rudarima, prateći život grada, na ulici, u Husinu, na pijaci, šaroliki a opet obični svijet, umjetnik se vraća zaboravljenom, razabiranju i prepoznavanju onih slika i zvukova koji su ga podsjećali na djetinjstvo. Nema područja u kojem nije izrazio svoj ogromni talent. Nema vremena u kojem nije bio, niti će doći vrijeme u kojem će prestati biti.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a za svoj rad dobio je i brojne nagrade i priznanja, poput nagrade ZAVNOBiH-a, kao i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Umro je 7. januara 1984. u rodnoj Tuzli, gdje je i sahranjen. Danas u njegovom rodnom gradu postoji galerija sa njegovim imenom, te gradska gimnazija, a i jedna ulica u Beogradu se zove po njemu.
