Postavite pitanje: “Šta je italijanska hrana”? Stanovnici iz južne Italije, koji nikada nisu napuštali svoje domove reći će da je to hrana koja se kuha kod kuće s minimalnim, ali kvalitetnim sastojcima. Kada postaviti isto pitanje ljudima izvan Italije najvjerovatnije ćete čuti odgovore kao što su: tjestenina, pizza, piletina, kotleti, lazanje itd. Jesu li svi ti odgovori tačni?
Počet ćemo od jela prepoznatljivog pod nazivom pizza. Procvat pizze nastao je u gradu Napulju, a prva verzija sa samo paradajz sosom (pomarolom) se prodavala na ulicama ili se čak odnosila u kuće. U osamnaestom vijeku su majstori (pizzaioli) nosili na glavi specijalne male rerne u kojima su bile poslagane tople pice i već tada su se bavili kućnom dostavom. Ispred majstora su na desetak minuta prije, prolazili šegrti koji su karakterističnim vikanjem obaveštavali stanovnike da će uskoro proći majstor sa pizzama. Tjestenina ima istu povijest u Italiji, služila je prvenstveno kao hrane na ulici u Napulju, a zatim postaje gurmanska hrana rezervirana za elitu, da bi kasnije se proizvodila za masovno tržište s uvođenjem suhe tjestenine i tvornice proizvodnje.
U Kalabriji, italijanska hrana sastoji se uglavnom od rajčice, peršuna, luka, krompira i neke vrste ribe. U New York City italijanskim restoranima, tipično jelo može biti rižoto s piletinom, jela sa gljivama, parmezanom i slično. U domaćoj kuhinji jedne italijansko-američke porodice, tipično jelo su lazanje sa mnogo mesa i raznim sirevima porijeklom iz velikog supermarketa.
U današnjoj Italiji ruča se u društvu (campagnia) i to sa utvrđenim redosljedom. Na početku obroka je antipasto(predjelo), koje se obično sastoji od pet jela, zatim slijedi prvo jelo (primo) s izborom raznih vrsta jela od tjestenine ili riže; nakon toga naravno secondo koje se obično sastoji od mesa ili ribe uz prilog od povrća (cotorno); zatim dolazi sir (formaggio) i na kraju desert (dolce) i kafa (espresso).
– Kafa i kapućino su prilično rasprostranjeni, istina u nešto jačem obliku nego što smo mi navikli. Često se znaju mješati sa pudingom, čokoladom i raznim pjena. Nije po principu “s nogu”. U kafi se uživa u barovima i ne služe je u papirnatim čašama.
– Salata se smatra prilogom u Italiji pa nijedan obrok neće početi salatom, nego će ona stići kao prilog glavnom jelu. Prelivi za salatu su ulje i sirće i to je to. Ne postoji više vrsta preliva od toga.
– Hljeb i pasta se nikada ne jedu zajedno na sjeveru, ali se na jugu države ponekad serviraju u istoj porciji.
– Odgovarajuća upotreba rendanog parmezana ograničena je na paste – bilo sa povrćem ili mesom, ne za ribu. Nema rendanog parmezana za salatu ili picu. Povremeno, komadići parmezana serviraće se preko suhe govedine ili drugog mesa, ali nikad rendani sir.
– Samo se svinjetina smatra odgovarajućim mesom za picu. Nema piletine ili govedine – samo svinjetina u različitim formama (šunka, pančeta, salama, kobasica…). Ukoliko ne konzumirate ovu vrstu mesa savjetujemo da budete oprezni.
Furaj.ba
