Kako je bilo obići vrhove Visočice 1976. godine

Kako je to nekad bilo otići i obići vrhove i grebene Visočice, pročitajte u sjajnom tekstu u nastavku.

DALEKI GREBENI – Slobodan Žalica, Naše Planine, 1976. godina

Oštri rezovi grebena razapeti između elegantnih vrhova i velike amfiteatralne udoline – to su Kaoci, daleka gorska skupina između Bjelašnice, Treskavice, Visočice i Kanjona Rakitnice. Rijetki planinari, koji se na putevima prema Visočici (najčešće u lovu na poene ili pečate transverzala!) hitaju kroz Tušila, prema krijesti Puzima, ni ne obraćaju pažnju na oštre i nježne grebene. Pa grebeni Toholja i divlje strmine koje se ruše u Rakitnicu!

Zagonetnost i privlačnost tih krajeva dočarao mi je jedanput uz dijapozitive Drago Bozja, koji je prvi prošao u ljetnim uslovima cijeli greben s Velikog brda (Kota 1893m) preko Vita i Subara u amfiteatar Velikog jezera. Oštri, vrlo uski u obrasli grebeni, prepadi na obje strane, velike dobodoline… I uza sve to daleka, tajanstvena i romantična planina.

Onda smo pravili planove za zimski obilazak Visočice. Prelaz iz Čolakovića dolova, podno Džamije, preko Toholja i Vita, naličio mi je pomalo na džepnu ekspediciju. Nepoznata gora, velike strmine, sedla preko kojih vode prijelazi iz jednog u drugi amfiteatar, grebeni kao oštrica noža iznad kojih su se nadvile snježne strehe…

Prošle su od tada godine. Ljeti su na Velikom jezeru, pod Vitom i Drstvom, seljaci kosili skidajući travu sa strmih padina, čobančići su se provlačili grebenima oko Vita, došao bi poneki lovac da remeti mir tih dolina, onda neki Amerikanac željan egzotike i avanture…

https://furaj.ba/dev2/visocica-i-njen-vrh-vito-pogled-koji-se-ne-zaboravlja/

Kaoca sam gledao sa raznih strana.

Kad bi smo se zaželjeli opojne brzine i prostrani smučišta otišli bi na Jahorinu. Skijanje čitav dan oko žičara, ali predveče ako je dan bio sunčan, popeli bismo se sa Začarani dvora na vrh Jahorine i tu u tišini promatrali smiraj dana, sivkaste daljine i jarkorumeni zapadni horizont na kojem su se održavali tornjevi Prenja. U prednjem planu iznad već usnule doline Crne rijeke i Trnova, bjelasala se veličanstvena Treskavica sa grebenima Nikolinih i Čabenskim stijena, Zubovima i Oblikom i uzbudljivim strminama Ogorjelog Kuka. A desno tajanstveno su se ocrtavali amfiteatri Kaoca.

Početak je aprila 1976. godine. Vremenske prilike su povoljne, ali imamo za turu samo dva dana: treba iskoristiti za uspon, dugačak i naporan prilaz i povratak.

Kasno poslijepodne stigosmo u Šabiće. Gomila djece začuđeno nas posmatra i odmah dobismo pratnju na putu prema Slatini. Iznenađen sam promjenama koje vidim. Godine su prošle kad sam zadnji put bio ovdje. Električni vodovi, cesta… Struja je došla i u ova sela i u prastarim kućama, pokrivenih šindrom, pomalo odudarajući od čađavih greda vodovi, prekidači i utičnice.
Sa Slatine se spuštamo u korito Tušilačkog potoka. Na suprotnom brdu dvije grupe kuća – zaseoci Žilića i Ozimine. Pitamo jednog gorštaka, tvrdih, zategnuti, crta lica, naizgled surovih, možemo li u neku pojatu sa sijenom.

“Ma kakvu pojatu, vi ćete u moju kuću!” – naređuje jednom mališanu da nas odvede do kuće. Nije njemu shvatljiva naša želja da noćimo u mirisavom sijenu pa njegov srdačan i iskren poziv ne možemo odbiti.

U 5 sati ujutro krenusmo, dok je noć polako prelazila u dan. Dvije djevojčice odoše ispred nas u šumu po drva vukući saonice. Gazeći zaleđenim snijeg brzo dobijamo na visini i kad se sunce pomolilo iza grebena Treskavice, bili smo skoro u amfiteatru Velikog jezera. Snijeg je odmah popustio i mjestimično smo jako propadali. Iznenada se ukaza vršak rumeno obojene piramide Vita. Pored jednog kamena što je stršio iz snijega, odmorili smo se, nešto pojeli i pripremili penjačku opremu. Navezani smo penjali strminom prema prvom vrhu Malom Subaru. Čim smo izašli iz sjene na sunce, postalo je nepodnošljivo vruće. Kratak spust po užetu, zatim uspon na Veliki Subar. Strmina oko 50°, snijeg je vlažan i težak. Srđan stalno ide prvi. Opasna dužina po strmini, po plitkom, kašastom snijegu, koji je prekrio sklisku travu.

S vrha greben skreće desno, na sjeveroistok, kao rez noža razapet između Velikog Subara i Vita. Kratki absajl, priječenje i onda još završna strmina koja izvodi na Vito. Najedanput, lijevo, začu se pucanj. Ugledasmo lavinu kako teče u desnom dijelu barijere Mokri stijena i zaustavlja se u podnožju. Sunce je već odskočilo i nemoguće je gledati bez tamnih naočala. Prteći snijeg vršnom strminom izađoh na Vito.

Fantastični vidici!!! Velež, Prenj, Bjelašnica, a dolje goleme strmine sve do Rakitnice.

Taj elegantni vrh sa svojih 1956 metara, stjecište je četiriju grebena. Na sve su strane strmine i jedva nađosmo malo mjesta za odmor među stijenama na samom vrhu. Sunce pali sa tamnoplavog neba i vjetar tek pomalo duva. Treba misliti i na povratak. Toranj releja na vrhu Bjelašnice vrlo je daleko, a tamo je tek polovina puta. Počesmo se spuštati strmim grebenom prema Velikom brdu i pokazaše nam se u svoj svojoj veličini fantastične stijene i žlijebovi zapadne strane Toholja. Gazeći snijeg dubok preko koljena sišli smo sa grebena ravno u amfiteatar Velikog jezera. Izgleda kao u velikom, užarenom kotlu.

U selu smo bili iza podneva. Malo odmora i okrijepe, pa krenusmo dalje. Opet nazad, istim putem preko Šabića i Lukavca, kroz blato i rastopljen snijeg, ponegdje gazeći vodu skoro do gležnja. Kod Štinjeg dola uhvati nas mrak. Slijedeća dva sata mjerili smo makadamsku cestu do Velikog polja. Mrkla noć i najteži dio puta tek slijedi kroz zametenu šumu do Hrasničkog stana. Sa baterijama na čelu gazimo stvrdnuti snijeg pomažući se skijaškim palicama. Oko 21,30 bili smo na Hrasničkom stanu. Još sat i po strmog silaska kroz usnulu šumu. Snijega je sve manje i nakon devet sati hoda od Tušila ili ukupno 18 sati u pokretu tog dana, stižemo u svijetla Hrasnice. Kondicija, pravi tempo i često uzimanje pomalo hrane, omogućilo nam je da smo uspješno izveli ovu turu. Posljednjim autobusom stižemo na posljednji tramvaj s Ilidže za Sarajevo.
———————————–
Četvrtog aprila 1976. Slobodan i Srđan Žalica penjali su u skupini Kaoca greben Veliko jezero – Mali i Veliki Subar – Vito – Veliko brdo. Prvo zimsko ponavljanje ture, odnosno 3. priječenje kompletnog grebena.

Više na blogu Planinar.ba!