Češki arhitekt Karlo Paržik iza sebe je ostavio nemjerljiv doprinos urbanizaciji i izgradnji Sarajeva za vrijeme Austro-Ugarske.
Ovaj rođeni Čeh koji se smatra jednim od najznačajnijih graditelja Sarajeva za sebe je volio reći da je Čeh rodom, ali Sarajlija izborom. Rođen je 4. jula 1857. godine u mjestu Veliš, blizu grada Jičín, u Kraljevini Češkoj 1857. godine. U rodnoj zemlji je završio građevinsku srednju školu, a školovanje je nastavio u Beču gdje je 1878. godine upisao Akademiju likovnih umjetnosti, odnosno Specijalnu školu za arhitekturu koju je vodio arhitekt Theophil von Hansen. U Sarajevo je došao mlad, sa 26 godina, i u njemu ostao 60 godina.
U njemu je realizirao više stotina projekata, a zgrada koje su po njima napravljene su danas zaštićene kao nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine i obilježja grada, što svakako čini jedan zavidan dio karijere jednog od najvećih graditelja svoga vremena, bez kojeg grad ne bi izgledao ovako kako danas izgleda. Zalagao se za očuvanje historijskog dijela grada i predlagao izgradnju novih dijelova grada od Koševa prema Sarajevskom polju. Gradio je i u Dalmaciji, Zagrebu i Beogradu, a u Sarajevu projektovao. Dao je svoj lični pečat i veliki doprinos urbanizaciji i izgradnji Sarajeva za vrijeme austrougarske okupacije.
Njegovo najznačajnije djelo je zgrada Zemaljskog muzeja, čuvara bh. kulturno-historijske zaostavštine osnovana 1888, a izgrađena u neorenesansnom stilu 1913. godine. U četiri paviljona ove najstarije naučne i kulturne ustanove ovog tipa u BiH čuvaju se tri miliona enormno vrijednih eksponata, koji predstavljaju historiju i identitet naše zemlje.
Pečat je ostavio i na jednom od najljepših dijelova grada – u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Paržik je preradio projekat nepoznatog autora za crkvu koja je trebala biti izgrađena u Rimu, ali je umjesto italijanske prijestolnice sagrađena u srcu Sarajeva u periodu od 1936. do 1940. godine. Crkva danas nosi ime sveca Josipa, a trg ispred crkve danas simbolično nosi ime Karla Paržika. Na Marijin-Dvoru je projektirao i palaču u neorenesansnom i klasicističkom stilu koju je svojoj ženi Mariji podigao August Braun u periodu od 1885. do 1889. godine. Zgrada je izgrađena kao stambeno-poslovna jedinica s centralnim dvorištem koje je bilo nominirano za Europsku nagradu za gradski javni prostor 2016. godine.
Paržik je u Sarajevu sagradio i nekoliko sakralnih objekata, poput aškenaske sinagoge, jedine aktivne sinagoge danas u našoj zemlji. Ovaj jevrejski sakralni objekt sagradio je u pseudomarskom stilu u periodu od 1878. do 1901. godine, stoga je to prvi jevrejski objekt koji je izgrađen u tom stilu, ali s plemenitom namjerom da podsjeti na istočnjačko porijeklo Aškenaza koji su u Sarajevo došli nakon 1878. godine.
Njegov prvi realizirani objekat također je jedna vrsta sakralnog. Naime, 1887. godine u istom stilu Paržik je sagradio i današnju zgradu Fakulteta islamskih nauka na Baščaršiji, bogato je ukrasivši, prenijevši na nju elemente i detalje skupljene iz raznih regionalnih škola islamske umjetnosti.
Njegov drugi značajan projekat, također u pseudomaurskom stilu, zgrada sarajevskog simbola – Vijećnica. Vijećnicu je Paržik zamislio u obliku jednakostraničnog trokuta na čijim se krajevima nalaze kružni tornjevi pokriveni kupolama, smatrajući kako oblik zgrade uvjetuje oblik parcele i želeći da od nje napravi monumentalnu potkupolnu građevinu. Kako Paržik nije želio ispuniti zahtjeve tadašnjeg ministarstva, zgradu su po izmijenjenom projektu radili Aleksandar Wittek i Ćiril Iveković.
Monumentalno djelo mu je i zgrada Akademije likovnih umjetnosti koja je najprije bila Evangelistička crkva izgrađena 1899. godine u romansko-bizantijskom stilu. Paržik je projektom osmislio i prostor bogosluženja u centralnoj potkupolnoj građevini. Krila objekta sagrađena su oko 1911. godine.
Zatim je u duhu historicizma projektirao i Palaču pravde 1914. godine na lijevoj obali rijeke Miljacke, u blizini tadašnje Evangelističke crkve. Pravosudna palača je bila potrebna za rješavanje raznih pravnih i političkih pitanja. U njoj je danas smještena zgrada Pravnog fakulteta i Rektorata Univerziteta u Sarajevu.
U njenoj blizini nalazi se i Narodno pozorište koje je prema Paržikovom projektu izgrađeno 1897. godine.
U Titovoj ulici nekada su bile stare bosanske kuće koje su srušili Austrougari 1893. godine, a prva zgrada koja je niknula na tom dijelu grada je Landens ili zgrada Zemaljske banke, danas poznatija kao Vječna vatra. Grandioznu zgradu između dvije glavne ulice projektirao je Paržik, ali i moderni hotel nedaleko od njega.
Hotel Europu je prema Paržikovom projektu sagradio Gligorije Jeftanović 1882. godine, a narednih 110 godina bio je to jedan od najuglednijih hotela u Sarajevu u koji su svraćali pjesnici, umjetnici i političari.
U Sarajevu je Paržik stekao i prijatelje, među kojima je najznačajniji mađarski arhitekta Josip Vancaš koji je poput njega udahnuo dušu Sarajevu. Zajedno su projektirali Vakufsku palaču, a Paržik mu je pomagao i na drugim objektima, među kojima najpoznatija Katedrala Srca Isusova u Sarajevu.
Umro je u Sarajevu kojeg je tako mnogo zadužio 16. juna 1942. godine. Na njegovom grobu stoji epitaf: “Ovdje počiva graditelj Sarajeva, arhitekt Karel Pařík, Čeh rodom, Sarajlija izborom. Zahvalna Bosna i Hercegovina.” Nakon smrti njegovog sina Marijana jedini preživjeli član je njegov unuk Emil Paržik koji danas živi skromno jer je nakon drugog svjetskog rata porodici Paržik oduzeta imovina.
S. Hodžić, Furaj.ba
