Nacionalni park Maasai Mara, dobio je naziv po narodu Maasai, koji živi u Tanzaniji i u Keniji. Iako jednim dijelom, duž dva nacionalna parka protiče rijeka Mara, navodno je drugi dio naziva parka povezan sa riječju “mara”, koja na maa jeziku naroda Maasai, znači “primijećen”.
Fotografije i tekst: Ivana Dukčević
Jednog jutra, iz Najrobija, glavnog grada Kenije, krenuli smo na zapad i nakon 240 kilometara i oko šest sati vožnje stigli do rezervata i Nacionalnog parka Masai Mara. Nalazi se u zapadnom dijelu Velike istočnoafričke doline (Great Rift Valley), u blizini granice s Ugandom na zapadu (jezero Viktorija), i na samoj granici sa Tanzanijom, te predstavlja nastavak njenog nacionalnog parka Serenget.
Park se nalazi na visoravni, na nadmorskoj visini između 1500 i 2170 metara, zbog čega je klima izuzetno prijatna – jutarnje temperature kreću se između 10 i 15, a dnevne između 27 i 33 stepena Celzijusa.
Površine 1510 kvadratnih km, ovaj rezervat osnovan je 1961. godine i otvoren je za posjetioce non-stop, svakodnevno, ali se posjeta najčešće odvija tokom dnevnih sati, između 6.30 i 18.30 h, od svitanja do sumraka (rezervat se nalazi oko osamdeset kilometara južnije od ekvatora, te sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme). Park se obilazi džipovima i drugim terenskim vozilima.
Bliski susret sa životinjama
Nacionalni park Massai Mara jedno je od najljepših turističkih iskustava na svijetu. Očaravajuće pejzaže visoke, žute trave savane tokom sušne sezone povremeno prekidaju usamljena, kvrgava debla afričkih stabala. Krda zebri i antilopa, gnuova i vodenih bivola, u kasnim popodnevnim satima, polako se približavaju rijeci Mari, ne bi li se napili vode prije nego što neki zalutali krokodil iskoristi šansu i domogne se ukusne večere.
Na sredini rijeke Mare, do pola potopljene u vodi plutaju najopasnije afričke debeljuce – nilski konji. Na samoj granici smo Kenije i Tanzanije, samo stotinjak kilometara od Viktorijinog jezera, gdje u Ugandi izvire rijeka Nil. Tri zebre, odvažile su se i sišle do rijeke. Prilično daleko, na dvije suprotne strane obale, na suhom spavaju četiri krokodila, i situacija je mirna.
Izgleda da danas ipak nećemo gledati čuvene kadrove iz “Opstanka”, ili neke od čarobnih emisija o prirodi, Ser Dejvida Atenboroa.
U nacionalnom parku Maasai Mara, između juna i oktobra, za vrijeme sušnog perioda i čuvene Velike migracije životinja moguće je vidjeti “veliku safari petorku”, životinje koje su važile za najpoželjniji plijen nekadašnjih kolonijalnih lovaca: afričkog slona, lava, leoparda, bijelog nosoroga i vodenog bivola.
Dodatno, u “velikoj safari devetorci” nalaze se još i Masai žirafa, zebra, gepard, i nilski konj, a tu su i gnu, babuni, antilope, bradavičasta divlja svinja, šakal i hijena. Iako je crnog nosoroga izuzetno teško vidjeti, nakon samo sat vremena boravka u parku, imali smo sreće vidjeti ga u njegovom prirodnom okruženju.
Za razliku od nosoroga, na safariju koji je trajao nepuna dva dana, najmanje sreće imali smo s leopardima i lavovima, jer su se tokom dana mahom povukli da drijemaju u žbunju. Leopardi love noću, i rijetko se eksponiraju tokom dana, dok se lavovi često, tokom čitavog dana, lijeno premještaju iz jednog žbuna u drugi. Na svahiliju, “lav” se kaže “simba”, dok je bradavičasta divlja svinja – “pumba”. Nazive ovih životinja na svahiliju – jeziku istočne Afrike, preuzeli su tvorci Diznijevog dugometražnog crtanog filma “Kralj lavova” (“Lion king”, 1994), i nadjenuli ih likovima. Spisku nedostaje još i majmun “Refiki”, što na shvahiliju znači “prijatelj”.
Posjetioci ne ostavljaju svoj trag
Nacionalni park Maasai Mara, obilazi se najčešće u trajanju od jednog do tri dana. Posjeta parku traje oko dvanaest sati – počinje rano ujutro i traje do predvečerja. Tokom boravka, posjetiocima nije dozvoljen izlazak iz džipova, i životinje se posmatraju isključivo iz vozila.
Ipak, postoje mjesta u parku gdje se može izaći iz džipa radi pauze za ručak, slikanja graničnog kamena na samoj granici Kenije i Tanzanije, ili radi panoramskog pogleda.
Osim u blizini ulaza u park, kod male aerodromske piste za privatne avione, u nacionalnom parku nema toaleta i nužda se obavlja po dogovoru (na primjer, kada se stane na pauzu za ručak), a iskorišteni toalet papir se nosi sa sobom. U parku nema kanti za otpatke, i svo smeće mora se ponijeti i baciti po izlasku iz parka. Ovo važi i za organsko smeće.
Poslije ručka, na pikniku u slabašnoj hladovini afričkog drvceta specifičnog za savanu, primijetili smo lešinare koji vrebaju da li ćemo u parku ostaviti kosti pilećeg mesa i kore banane.
Međutim, upozoreni smo da životinje u parku nemaju kontakt s ovakvom vrstom hrane, ne bi trebalo da se navikavaju na ono što ne mogu same uloviti.
Posjeta Maasai selu
Na obodu nacionalnog parka Maasai Mara, posjetili smo jedno od sela u kojem živi narod Maasai. Maasai žive u Keniji i u Tanzaniji, i poznati su po tome što važe za neke od najviših ljudi na planeti.
Bave se stočarstvom i mnogi od njih danas aktivno učestvuju u turističkoj industriji Kenije. Žene prave i prodaju nakit od perlica, dok muškarci izrađuju predmete od drveta, kao što je na primjer abonos – izuzetno kvalitetno drvo Afrike, crne boje – i od mljevene i istopljene goveđe kosti, čija boja je nalik slonovači.
Nakon obilaska seoskih kuća, odjeveni u tradicionalnu nošnju, Maasai muškarci su za nas izveli svoj ritualni ples uz grlene zvuke koji prate ritam pokreta.
Zatim su mladići demonstrirali svoju sposobnost skakanja u vis, običaj koji ih uvodi u svijet odraslih. Dok su mladići skakali, njihove pokrete imitirala su seoska dječica. Krupnim, crnim očima, posmatrala su nas, pridošlice zbog kojih je upriličen ples.
