Sultanija Hurem jedna je od najpoznatijih žena Osmanskog carstva, čija priča i danas intrigira javnost. Ko je zapravo bila sultanija Hurem i kako je uspjela osvojiti srce sultana Sulejmana, otkrivamo u nastavku.
Sultanija Hurem, koju zapadni svijet pamti kao Rokselanu, a orijentalni kao Haseki Hurem sultaniju, rođena je kao Aleksandra Anastazija Lisovska 1506. godine na području tadašnje Poljsko-litvanske države (Rutenije), poznate i kao Crvena Rusija, nedaleko od današnjeg ukrajinskog grada Lavova. Kći pravoslavnog svećenika, bila je predodređena za miran i skroman život, sve dok joj krimski Tatari nisu razorili porodicu, a nju odveli u ropstvo. Kao robinja je dovedena u Konstantinopolj, današnji Istanbul, gdje je prodana u harem sultana Sulejmana Veličanstvenog.
Sulejman Veličanstveni (1494–1566), koji je vladao od 1520. godine pa sve do smrti, poznat i kao Sulejman Zakonodavac, bio je mudar državnik i moćan vojskovođa. Osvojio je Beograd, stigao nadomak Beča, učvrstio vlast nad velikim dijelom Sredozemlja i vodio pohode prema Perziji, ostavljajući snažan utisak i na evropske dvorove 16. vijeka. Osim što je bio strah i trepet svojim protivnicima, bio je i vješt zlatar te nadaren pjesnik.
Pod pseudonimom Muhibbi, što u prevodu znači ljubavnik, zapisao je i ove stihove: „Ti si moje bogatstvo, moja ljubav, moja mjesečina, moj najiskreniji prijatelj. Ti si moje postojanje, moja jedina ljubav. Ti si najljepša među ljepoticama… Uvijek ću ti pjevati ode.“
Kome su upućene te riječi? Ženi – i to ne bilo kakvoj. Ženi koja je uzdrmala stoljećima brižljivo njegovanu tradiciju Osmanskog carstva, onoj koja je od naizgled nemogućeg učinila moguće. Ženi koja je prošla put od robinje do carskog veličanstva. Narod ju je nazivao vješticom i vračarom, dok su je evropski dvorovi smatrali opasnom spletkarošicom koja ne preza ni pred kim.
Po prirodi borbena, lukava i vješta u ophođenju s ljudima, istovremeno umiljata i opasna, donijela je odluku da sama upravlja svojom sudbinom. Svojim osmijehom i vedrinom brzo je osvojila sultana i postala njegova miljenica – haseki, s titulom i privilegijama koje su uz to dolazile. Upravo joj je ta vedrina donijela ime Hurem – ona koja je radosna.
Uz sultanovu naklonost došla je i omraza njenih suparnica, prije svega dotadašnje sultanove miljenice Mahidevran, poznate i kao Gulbahar – proljetna ruža. Situaciju je dodatno komplikovalo to što je sultan s njom već imao sina Mustafu, prijestolonasljednika. Za Rokselanu takav rasplet nije dolazio u obzir, jer bi time njena sudbina bila unaprijed određena. No umjesto straha, to joj je dalo dodatni podstrek da ukloni prepreke koje su joj stajale na putu.
Nakon sukoba s Mahidevran, u kojem je bila fizički napadnuta, sultan udaljava svoju dotadašnju miljenicu, a sultanija Hurem preuzima njeno mjesto. U međuvremenu promišljeno prihvata islam, što je bio važan korak ka jačanju njenog položaja na osmanskom dvoru. Ubrzo potom rađa sina Mehmeda, čime dodatno učvršćuje svoju poziciju i utjecaj.
Nakon Mehmeda, Rokselana je rodila kćerku Mihrimah, te sinove Abdulaha, Selima, Bajazita i Cihangira. Najmlađi sin Cihangir rođen je s deformitetom kičme, ali je, uprkos tome, bio poznat po blagoj naravi i postao jedan od Sulejmanovih miljenika.
Kao izuzetno inteligentna i ambiciozna žena, s jasnim ciljem da osigura prijesto svojim sinovima, sultanija Hurem je vješto koristila svoj utjecaj i bliskost sa sultanom. Promišljeno i strpljivo uklanjala je prepreke koje su joj stajale na putu. Među njenim protivnicima, najopasniji nije bila Mahidevran, već veliki vezir Ibrahim-paša.
Ibrahim-paša bio je jedan od najbližih Sulejmanovih saradnika, koji se postepeno uspinjao do samog vrha državne moći. Od sultanovog sokolara postao je veliki vezir, upravljajući velikim dijelom osvojenih teritorija u Evropi. Međutim, ni njegova sposobnost ni dugogodišnje prijateljstvo sa sultanom nisu ga mogli zaštititi od dvorskih intriga. Njegova najveća slabost bila je podrška Mustafi, sinu Mahidevran, kojeg su mnogi smatrali izuzetno sposobnim i obrazovanim nasljednikom. Evropski diplomati su čak upozoravali svoje dvorove da bi Mustafa, ako naslijedi Sulejmana, mogao predstavljati ozbiljnu prijetnju.
Zašto je Rokselana, odnosno sultanija Hurem, toliko značajna? Prije svega, bila je prva robinja koja je postala sultanija, ali i prva žena kojom se jedan osmanski sultan zvanično oženio. To se dogodilo nakon više od četiri stoljeća tradicije u kojoj su sultani imali hareme i miljenice, ali ne i zakonite supruge. Ipak, Sulejman i Hurem su na taj korak mogli stupiti tek nakon smrti sultanove majke.
Hurem je bila i jedina sultanija kojoj je, nakon rođenja prijestolonasljednika, bilo dopušteno da ostane uz sultana na dvoru do kraja života. Njena uloga nadilazila je uobičajene okvire – bila je savjetnica, politički akter i žena koja je iz sjene utjecala na važne odluke. Sačuvana su i njena pisma upućena poljskom kralju Sigismundu II i perzijskom šahu, što svjedoči o njenom diplomatskom utjecaju.
Nakon što je njen zet Rustem-paša postao veliki vezir, sultanija Hurem je dodatno učvrstila svoju moć, postavši jedna od najutjecajnijih ličnosti Osmanskog carstva. Istovremeno, bila je poznata i kao velika dobrotvorka. U Meki i Medini gradila je javne kuhinje, u Jerusalimu kompleks sa džamijom i medresom, a u Istanbulu je podigla džamiju Haseki Hurem i javno kupatilo u blizini Aja Sofije. Osnivala je i medrese te druge objekte od općeg značaja.
Svojim zadužbinama nastojala je ublažiti negativnu sliku koju je narod imao o njoj zbog dvorskih intriga i krvavih obračuna. Ipak, uprkos svemu, u narodu je dugo ostala zapamćena kao vještica.
Kako je izgledala ta visprena i opasna žena? Vjerovatno je bila izuzetno privlačna, čim je uspjela očarati jednog od najmoćnijih vladara svog vremena. Često se opisuje kao riđokosa ljepotica nježnih crta, čiji su šarm i pojava budili maštu. Takvu sliku o njoj stvaraju bakrorezi i slike evropskih umjetnika tog doba.
Za taj prikaz u velikoj mjeri zaslužan je Melkior Loriks, koji je nekoliko godina boravio u Carigradu u pratnji habsburškog izaslanika. U svojim zapisima opisivao je Rokselanu na način koji je kasnije oblikovao njenu sliku u evropskoj umjetnosti i književnosti.
Sultan Sulejman Veličanstveni je, nakon njene smrti 17. aprila 1558. godine, sahranio svoju miljenicu u mauzoleju čiji su zidovi simbolizirali radost raja. Na neki način, time je zaokružena priča o ženi čije ime – Hurem – znači upravo ona koja donosi radost.
