Koliko me brod promijenio?

    Koliko me brod promijenio?

    Nakon problema sa kičmom zbog kojih sam razmišljala dati otkaz, nakon 15 dana ipak mi je bilo bolje. Da se ne zavaravate, nakon 3 dana off dutty nastavila sam raditi. Leđa su me boljela kad se penjem i silazim niz stepenice, zatim kad nosim nešto teško u rukama i kad hodam. Nakon što nisu htjeli da urade RTG u Velikoj Britaniji, otišla sam na istezanje kod fitnes trenera koji mi je pokazao vježbe koje moram raditi svaki dan. Nakon nekog vremena osjećala sam se bolje i nastavila sam sa ugovorom. prestala sam piti alkohol i zdravo se počela hraniti. 5 mjeseci se skoro preguralo. Ali, ovakav način Nakon svega što sam prošla i vidjela u ovih 5 mjeseci dosta sam se promijenila. Nekad se pitam gdje je ona stara Dijana?! I da l je ova nova bolja ili gora?! Pa da krenem od fizičkih promjena.

     

    Sedam kila teža po prvi put u 10 godina. Moja kilaža je inače uvijek bila ista i većina osoba na brodu smrša, ali eto kod mene sve naopako. Pantalone u kojima sam došla ne mogu zakopčati (loše-volim te pantalone, dobro-imam izgovor da kupim nove). Negativna stvar kapilari i vene na nogama su postali izraženiji. Zatim redovnim vježbanjem, trčanjem, boot campom, spinningom i strechingom sam ojačala tijelo i mišiće. Četvrta fizička promjena je vidljiva na rukama koje izgledaju kao ruke neke bakice koja je čitav život provela kuhajući, čisteći, perući. Milion posjekotina, zanoktica i popucalu kožu mogu zahvaliti savršeno čistim kabinama i Pink, Blue, Yellow i White kemikalijama. U ostale fizičke promjene ću ubrojati podočnjake, modrice, probleme sa kičmom (sad ih nema dobro je), sa koljenima i grčeve u nogama svako jutro u 4h.

    Psihičke promjene. Prvo pozitivne. Ojačala sam i spremnija sam da se suočim sa svim problemima koje život nosi. Shvatam koliko je teško zaraditi novac, a koliko lako potrošiti ga. Shvatila sam kako je to živjeti kao u Kući velikog brata, gledati stalno ista lica i biti kao u zatvoru. Vidjela sam mnogo lijepih mjesta i upoznala mnogo divnih ljudi od kojih sam mnogo toga i naučila. Shvatila sam kako je divan osjećaj kada imaš porodicu, prijatelje i nekoga ko te čeka kad se vratiš kući i jedva čeka da te vidi. Shvatila sam koliko je teško ostvariti dobru komunikaciju sa ljudima i da te nikad neće svi voljeti i da je to ustvari dobro. Shvatila sam da sam ustvari sretna jer imam poprilično zanimljiv i ispunjen život pored svih teškoća kroz koje prolazim.

    Negativne psihičke promjene. Postala sam puno više depresivnija i negativnija nego što sam bila kod kuće. Imam osjećaj da sam postala nekako gluplja jer nemam nikakav intelektualni napor ni izazov. Poželjela sam filozofirati i „presipati iz šupljeg u prazno“ o nečem “pametnom”. Jedino zadovoljstvo intelektualno nalazim u pisanju bloga, ali i za to nikad nemam dovoljno vremena, pa nijedan post ne ispadne kako sam ga unaprijed zamislila. 🙂

    Ipak, mislim da sam još uvijek pozitivna i vesela osoba i puno snažnija nego što sam prije za sebe mislila. I kad padnem i isplačem se odspavam i ujutro opet ustanem da ponovo čistim sobe i služim doručke i poliram cipele i tješim samu sebe da ću to raditi još samo nekoliko dana. Pa kako izgledaju moji zadnji dani na brodu?

    Dakle, ovaj (zadnji ili je bar trebao biti) kruz je počeo vrlo loše, a mogao bi još gore završiti. Nakon embarkacije koja je bila prije 8 dana, prvo se brod pokvario u Montrealu. Tako da smo morali tamo ostati dan duže i odgoditi plan da idemo u Quebec. Nakon toga mi stižu papiri za odlazak i na njima piše koje sve papire trebam predati prije nego što odem i tako nailazim na papir I 95. Hm…what is this now? I don’t have this paper. Na to sve svi živi “čudom čude” kako nemam taj papir jer svi su ga dobili. Ali eto ja ga nemam, nit se sjećam da sam ga ikad dobila. Pretražim svu sobu, torbe, novčanike, ladice…ništa. I odem do crew offica i kažem da ga nemam i oni mi fino kažu da je kazna 300 dolara. Blijedo ih gledam, 300 dolara za parče glupog papira.

    Ali, sa druge strane bez tog papira ne smiješ izlaziti vani u SAD-u jer ako te uhvate mogu te fino uhapsiti, deportovati, kompanija mora platiti kaznu, a ti si automatski otpuštena. I tako sam vam ja ljudi moji već danima na brodu. Ali, i da ga imam kao da bih negdje išla. I tako u mom veselju i brojanju dana do povratka kući saznam da nekakav uragan ide prema NY. Kakav sad crni uragan i baš sada, kad ja trebam kući. I tako raja kaže da je to neki opasan uragan koji se zove Sandy. Zašto svi uragani imaju neka lijepa imena, Irena, Sandy, Katrin itd?! Eh sada da ne dužim svi ste već do sada čuli za Sandyija, pratite sa kauča ili preko interneta i kontate jadni ljudi ili ma to su vala i zaslužili kada se svuda petljaju. Nije me briga šta mislite, jer sam ja ovdje, zaglavljena na brodu, u Bostonu već treći dan, sa upitnim povratkom kući. Vani je vrijeme katastrofa, vjetar, talasi, samo se nadam da se ujutro neću probuditi usidrena na kopnu, pored nečije kuće.

    Danas u Bostonu su zatvorili sav javni saobraćaj u 2h i sve shoping centre, škole, sve. Kakva je situacija u drugim dijelovima, ovdje je još i dobro. Evo na vijestima u NY 6 mrtvih, poplavljena podzemna, a u drugim dijelovima još gore. Večeras smo imali sastanak i plan je ujutro rano krenuti za NY (nisu normalni) i tamo biti u srijedu u 8h ujutro. Embarkacija će biti veoma spora i kasno početi (koja embarkacija kad ne rade ni aerodromi ni ništa, kako će gosti doći uopšte, a kako će i ovi otići…). Kako ću ja otići? Neću ni otići, jer moja zamjena neće moći doći pa ću vjerovatno morati ostati par dana duže.

    Naredni kruz traje 18 dana i nadam se da neću morati toliko ostati jer će mi pozliti. Ali ne vjerujem, to će biti možda dan-dva duže nadam se. Kako god, još jednom se potvrđuje da nema ništa od planiranja, a kada su ovakve situacije sigurnost je najbitnija. Ja iskreno mislim da se mi nećemo maknuti odavde još neko vrijeme. Ako ništa jedna dobra stvar, nisam morala platiti 300 dolara za glupi papir, ali ću morati sama objasniti imigraciji gdje sam ga izgubila. Spakovala sam se, pa jedino što oblačim sada je uniforma i pidžama. Ako ništa sve je stalo u jedan kofer, a sutra mi je luggage inspekcija tako da sam spremna da idem kući, samo još da ovaj Sandy smiri hormone i da prorade aerodromi. Internet account mi je zatvoren! Kakav zadnji kruz?

     

    Dijana Mirojević, Furaj.ba