Jakupoviću, odakle si ti? Nekad bi objašnjenje trajalo par minuta, pradjed iz Podgorice u Mostar, djed iz Mostara u Sarajevo. . . Al’ tokom vremena, nakon što primijetih da mi to pitanje mahom upućuju Krajišnici (i ljuti i manje ljuti) – odgovor je postao kratak – nisam ni iz Kozarca, ni Prijedora, ni Sane. Iako sam živio s Kozarčanima u jednom lijepom, a ružnom vremenu. A probao sam i kvrgušu – onu originalnu, s domaćim piletom, mada sam se trudio pojest’ samo tijesto, a pile sklonit’ ustranu.
U Kozarcu sam prvi put bio krajem osamdesetih. Znam da je bio četvrti maj i da nas je ona sirena što je imala običaj svirat’ u tri i pet zatekla negdje na cesti iza Banjaluke, biće da je oko Ramića. Zaustavili smo smeđu Simcu uz cestu (sramota je bila vozit’ dok sirena svira) i odali počast drugu Titu.
Noćili smo kod tete Derviše u Deri i kao kroz maglu se sjećam malehne kuće, baštice i mirisa čistih dušeka na kojima smo spavali. I učinio mi se dalekim put pješke do centra Kozarca, ili su tek moji koraci u to vrijeme bili premali. Dugo godina nakon toga gledao sam dvije fotografije s Mrakovice . Na jednoj mi sjedimo na livadi, uz spomenik – djelo Dušana Džamonje, na drugoj ja u svijetloplavim bermudama na pruge i dokoljenicama, začešljan nastranu, pored biste Narodnog heroja Dr Mladena Stojanovića.
Početkom devedesetih Kozarac je ostao prazan, pust, Kozarčani svud po svijetu, od Travnika do Detroita, a meni Bog odredi da godinu dana živim sa troje starih dobrih insana – Derviša, Muhiba i Salih. Preko Kozare, Save i Gašinaca došli su do Rijeke. Derviša je brinula da i bratu i snahi i meni sve bude potaman, Muhiba očekivala vijesti o svom sinu i nadala se, a Salih je znao sve, pročitao je spisak u novinama, sačuvao, savio taj novinski papir na veličinu oraha i sakrio sam od sebe. Kao da ga sad gledam kako ga drhtavim rukama odmotava da mi pokaže kako on zna, ali neće da kaže Muhibi. Ona ne bi izdržala.
Ja sam imao godina koliko i njegov unuk, on je imao godina koliko moji djedovi. I saznao sam dosta o životu, stvari koje on vjerovatno ne bi rekao svom unuku, a ni moji djedovi ne bi rekli meni. Kako se to u njegovo vrijeme živjelo pod Kozarom, kako je bilo i teško i lijepo. Sjećam se da sam mu tad , kao „mudri sedamnaestogodišnjak“ rekao „ Vratićeš se ti Salih sigurno u svoj Kozarac“. Glasno je uzdahnuo i odmahnuo rukom. Ali vratio se, obnovio kuću i uživao u njoj. S Muhibom, koja je u međuvremenu saznala. I izdržala. Do smrti.
Bude mi žao što ih nisam posjetio u obnovljenoj kući, zakasnio sam par godina. Možda sam nesvjesno čekao da se cijeli Kozarac obnovi. I da dođe ljeto u kojem se Kozarčani iz svih krajeva svijeta okupe u svojoj košnici. Kafane pune, auta stranih tablica, s krovovima i bez njih, dok na velikom bazenu omladina traži priliku za što bolju ženidbu ili udaju.
A s druge strane ceste nakon završenog podne namaza tražio sam nekog ko bi mi pokazao gdje je Dera i mezarje na kojem su Derviša, Muhiba i Salih. I našao sam čovjeka, pokazao mi je, posjetio sam ih. Našli smo se, nas četvoro, u Kozarcu.
Kratko sam stajao na suncu, bilo je dovoljno dugo da osjetim što sam želio. Vidio sam da stoje i spomenik na Mrakovici i kozaračke munare.
I vratio sam se istim putem. Preko Vlašića, u Sarajevo. Koje je čini mi se zaboravilo Kozarac. Sarajevo možda i jeste, al’ mi nismo.
Vedran Jakupović, Furaj.ba
Zato što jedan članak nije dovoljan….
