Crna Gora, Zavrti Globus

Kuća Ive Andrića u Herceg Novom

“Herceg-Novi je grad vječitog zelenila, sunca i brojnih skalinada. Cijelu bogovetnu noć brojim, u snu, stepenice, i nikad da ih izbrojim. A u svitanje, kad se probudim, preda mnom grad pun strmih izukrštanih stepenica kojima se zaista valja penjati i spuštati.”

Kažu da za života u Herceg Novom, gradu na obalama Jadranskog mora u Crnoj Gori, poznati Nobelovac Ivo Andrić nije mogao pisati. Govorio je da je u njemu toliko lijepo da se nema šta dodavati, a grehota bi bila bilo šta oduzimati. Ipak, pisao je.

Ljubav ga odvela u Herceg Novi

U doba najveće slave, nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Andrić se preselio u Herceg Novi – u grad sa sto pjesnika. Tamo ga je odvela ljubav i briga prema supruzi Milici Babić čijem je narušenom zdravlju pogodovao morski ambijent – sunce koje ne štedi bokokotorski zaljev, zrak i ljekovito blato banje u obližnjem Igalu. Tamo ih je odvela i želja za malo mira, za oazom u kojoj će moći uživati u tišini i razmišljati, i na kraju pisati. Herceg Novi brzo ga je osvojio, te je svako razdvajanje za njega bilo mučno i teško, pa je jednom supruzi sa Bleda pisao: „Ovako kad sam daleko među tuđim ljudima sve tamošnje brige i teškoće izgledaju sitnije, a naša kuća – raj“. U Novom je živio od 1963. do 24. marta 1968. godine, kada je kraj njega iznenada preminula njegova voljena Milica. Taj se trenutak tako duboko urezao u Andrićevo sjećanje da nikada više nije imao snage da se vrati u Herceg Novi.

Topaljska adresa

„Kad sjedim pred kućom, ja imam pred sobom vidik koji izgleda kao da ga je birao neki ljubitelj prirodnih ljepota a ne igra slučaja. Vidim široki otvor Boke i cijelom njegovom neprekidnom dužinom oštru ivicu mora, kao zategnut konopac tamnosafirne boje, od rta Luštice do Punta ostra, na kom moja mašta izvodi povazdan svoje nevidljive i nečujne igre i pelivanluke“

Kuća na Toploj u kojoj su živjeli kasnije je ostala prazna. Jedina je to kuća koju je slavni pisac za života sagradio, a projektovala ju je njegova supruga Milica. Mjesto gdje je sagrađena idealno je: uvijek osunčana i prijatno sjenovita, blizu obali, a ipak u tišini. Okružuje je prekrasni zeleni vrt koji je sa tri strane omeđen uskim ulicama koje su Andrića i Milicu s proljeća i ljeta 1961, godine kada je dobio prestižnu nagradu, dovele do ulice u kojoj će sagraditi kuću, a koja se zove po čuvenom crnogorskom piscu Njegošu. Simbolično, Andrić je često mislio o Njegošu i čitao ga, a kuću je sagradio na pola puta između parka Boka i crkvi Svetog Đorđa i Svetog Spasa gdje je Njegoš učio pismena kod jeremonaha.

Posjeta bosanskohercegovačkih medija kući Ive Andrića; Foto: Furaj.ba

Danas ova kuća čuva sjećanja na Andrićev život u Herceg Novom. U godini kada se obilježava 60 godina od dodjele Nobelove nagrade ovom piscu, njegova novska kuća je rekonstruirana i otvorena za posjetioce, što je označilo simbolički povratak njegovog lika i djela u grad kojeg je sam pisac izabrao za svoj dom. I ekipa magazina Furaj.ba posjetila je Andrićevu kuću u Herceg Novom tokom turističke posjete Crnoj Gori sa bosanskohercegovačkim medijima.

Novske staze

Tog davnog proljeća i ljeta 1961. godine, Ivo i Milica boravili su nekoliko mjeseci u hotelu “Boka”, u apartmanu broj 10. Svakoga dana bi se šetali kroz park Boka, šetalište Pet Danica, stari grad i gradsko zaleđe. Staze su ih vodile ka crkvama, tvrđavama, uvalama, vrtovima i plažama… I uvijek su bile osunčane. Sunce ih je i privuklo da tu sagrade kućicu za odmor, priznao je Andrić rekavši kako mu je kroz glavu prolazila stara bosanska poslovica: U suncu je sto berićeta, u kiši samo jedan! Bio je fasciniran i morem i njegovim prostranstvima. Tim stazama nastavio je i kasnije šetati sa svojom suprugom, ili sam sa svojim mislima, a imao je i mnogo prijatelja u Herceg Novom. Družio se sa piscima Mihailom Lalićem, Brankom Ćopićem, Zukom Džumhurom, Stevanom Raičkovićem, umjetnicima Vojom i Nadom Stanić, Bosiljkom i Ilijom Pušićem i drugim, sa komšijama i gostima čuvenog „Nuklearnog centra“, a često i sa gostima: Desankom Maksimović, Danilom Kišom, Makom Dizdarom, Arsenom Dedićem i mnogim drugima.

Sjećanja na pisca

Oni koji ga se još sjećaju, poput velikog slikara Voje Stanića, pamte ga kao neobično uzdržanog, stidljivog i skromnog. Vojo je Ivu upamtio prije svega kao uljudnog posmatrača i ljubopitljivog slušaoca ljudskih naravi, a ne kao pričalicu. Volio je da se propisno obuče i zategne čvor na kravati. Kažu da je imao nevjerovatno strpljenje i razumijevanje za ljude, da se nikada nije užasavao ni nepojavne gluposti i prostote, iako im je upravo on bio sušta suprotnost. Nikada ga nisu vidjeli nervoznog ili ljutog. Vojine slike krasile su Andrićev dom. Za crnogorske medije prisjetio se veliki slikar kako i Ivo i Milica obično na zid okačili prvo neki plakat, da osmotre i fiksiraju prostor, prije nego što bi stavili neku sliku koja im se dopada. Svi tadašnji velikani opsjedali su ih i nudili svoje slike, no oni su bili jako izbirljivi i nepovjerljivi prema svemu što im se nudi.

Pogledajte fotogaleriju: