Kupališta Sarajlija pokraj nekada bistre rijeke Miljacke

Nekada su stanovnici Sarajeva išli pješice do Kozije ćuprije. Posebno u ljetnom periodu da se rashlade u Miljacki i uživaju u ljepoti krajolika. Uz samu rijeku su bile vrbaci – rakite, i tu su nalazili hladovinu i lijepo se smjestili. Od kamenih oblutaka pravili ognjišta za vatru. Šerbetnjaci su vrili, pekla se željena kahva nakon dužeg pješačenja. Potom je stavljana šerpa da se grije voda. U međuvremenu se pripremao ručak, pravila razna jela. Porodice su cijeli dan boravile uz bistru rijeku Miljacku.

Piše: Selver Porča

Ona krasi ovaj dio grada već nekoliko stoljeća i predstavlja pravo sarajevsko blago.

Djeca su lovila ribe, udicom ili na ruke, zavlačeći vješto ruke ispod kamena. Stariji ljudi su ležali u plićaku rijeke, okrenuti njenom nizvodnom toku. Samo su u im glave virile iz vode. Pored njih su u vodi, ograđene, rashlađivale se lubenice i flaše bistre šljivovice, za akšamluka.

Iza Kozije ćuprije je bilo poznato kupalište Popovac. Tu je dolazilo najviše kupača, jer je voda bila duboka.

Postoji narodna legenda o nastanku “Kozije ćuprije”. Ona kaže kako je siromašni pastir čuvajući koze primijetio da se one neuobičajeno dugo zadržavaju oko nekog grmlja. Kada je bolje pogledao ispod tog grmlja je pronašao ćup, pun zlatnika. Tim novcem je sebi platio školovanje u Carigradu i dao sagraditi Koziju ćupriju.

Nizvodno su kupališta zvan Bent i Oficirsko. Tu je nekada bila brana, ostao je vidljiv dio zida da viri iz vode. Narod je prozvao Oficirsko, po nekom oficiru koji se na tom mjestu utopio.

Tamo gdje se ukrštavaju putevi za Gazijin han i Koziju ćupriju, rijeka Mošćanica je tekla iz Faletića i ulijevala se u Miljacku. Više njih na putu su bile kuće i kovačnica. Tu je imao imanje Da Riva, čovjek italijanskog porijekla, ostao je da ovdje živi, nakon Drugog svjetskog rata. Stariji čovjek, sijede kose po kojem je taj kraj dobio ime Dariva. S druge strane kafanu je držao Pero Vuković, gdje su Sarajlije rado sjedile, jer je bila na samom ušću dvije rijeke, u dubokoj hladovini platana.

Preko puta se nalaze željezna vrata tunela koja, kako kažu oni koji su ulazili u njeg, vodi u podnožje Jekovca.

Malo niže je poznato kupalište Golubnjak. Sa više vode tekla je Miljacka kroz kanjon uvlačeći se u mračne pećine okomitih hridina. Slušao sam davno u jednoj radio emisiji govori stari pjevač Ibro Ašćerić:

– U ljetnom periodu ljudi su se uvlačili u tamu udubljene stijene i osluškivali, kakav će zvuk čuti. On bi im predskazao kakva ih sudbina čeka, nakon raznih tumačenja znatiželjnika.

Možda se baš tu i najviše kupalo i skakalo sa stijena.Voda je podrivala pijesak, pa je od plićaka nakon desetak zamaha rukama se doplivalo do stijene. Kad se kao mlada osoba oslobodiš i pokažeš da znaš plivati treba iz plićaka doći do stijene. Uhvatiš se tu za hridinu i popneš se da malo odmoriš, prije nego što ćeš otići se vratiti na obalu. Starija raja je napravila špalir dok si to izdevero. I sad si plivač, i više te niko ne gleda.

Poslije malog mindera, skakač se penje na pravi minder metar i po visok. Odatle opet gore na ravnicu. Još iznad je kraj stijene i duboko obrasla šum.

Najbolji i najhrabriji skaču iz šume lastu. Oni dobro znaju gdje će bezbjedno skočiti sa desetak metara. Bilo je puno sjajnih skakača, mladića, ali je najpoznatiji bio Šolja –  Salem Mehanović sa Vratnika. Iako je imao više godina od ostalih, nije propuštao priliku da izazove divljenje ostalih kupača. Sjećam se još nekih skakača: Crnčala, Nedima Hodžića, Muje Arnautovića i drugih, kojima sam zaboravio imena.

Tad svi iz vode izlaze gledajući Šolju kako se koncentriše na vrhu stijene, iza koje je šuma. Uslijedi skandiranje, tad se ruke prikuče ustima i izgovara glasno: ”OOOOOOOOO”. Šolja se vine u zrak i voda od njegovog pada popršće sve ostale.

Nizvodno se Miljacka raširila, postala je plića, do mjesta gdje se sa desne strane puta nalaze kameni masivi i čuveni Babin zub. Ogromna kamena stijena strši u nebesko plavetnilo. Pričalo se, da se stari Sarajlija po imenu Sabljar, prvi popeo na njegov vrh, sa istočne strane i ispekao gore halvu. Tako su stariji govorili.

Malo niže je kraći tunel na putu i kupalište Kod kule. Tu je bilo vrlo pristupačno za kupanje i skakanje u vodu.

Tu prestaje hirovitost Miljacke i voda teče neprimjetno. Napravljena je brana na Miljacki i stvorilo se veliko jezero, gdje se raja najviše kupala. Napravljena je i plaža. Uz branu je strojarnica kojom zaposleni podižu i spuštaju branu. Ona je iznad nivoa jezera. Do nje se dolazi uskim mostom. Već nekoliko godina sa strojarnice se skače pod branu. Od nedavno je to i zvanično nazvano skakaonica. Sa sedamnaest metara se skače, uglavnom na takmičenju “lasta” stilom.

Kozija ćuprija ima jedan luk sa dva kružna otvora. Duga je 42 m, a široka 4,75 m. Raspon svoda joj je 17,5 metara. Zidana je od krečnjaka i sedre.

U osmanlijsko doba Kozija ćuprija bila je mjesto na kojem su se dočekivali carski namjesnici – veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doček na mostu.

Pred njega bi izašli svi viđeniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i običan narod pošto je to bio jedan od značajnijih događaja. Priča se da su u čast novog vezira neki od hrabrijih momaka skakali s ćuprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem.

Na obali Miljacke, Sarajlije su provodile cijelo ljeto u kupanju i uživanju lijepog krajolika. Tu je narod spjevao pjesmu “Kad ja pođoh na Bembašu”, možda baš akšamlije kraj kupališta Benta.

Odmah poslije rata sam sa kolegom Raifom Čehajićem obišao izletište pokraj Miljacke i tom prilikom naslikao Koziju ćupriju.