Menu
Menu
Malo sam znala o albanskoj kulturi, običajima, načinu života prije nego što sam krenula tamo na ljetovanje.
Piše: Enisa Alajmović
U Albaniju smo išli preko turističke agencije autobusom. Kada je naš vodič rekao da smo stigli na albansko tlo, iza nas je ostalo nekih 12 sati putovanja u autubusu sa tvrdim sjedištima bez toaleta. Ali to je moje prvo putovanje u doba korone pa ne treba tražiti zamjerke.
Ipak, prvo sam bila zgrožena pustarom i beskrajno praznim predjelima sa pokojom niskom kućicom. Kada smo stali na prvu pumpu, primijetila sam kako stalno pored nas prolaze tj. prestižu nas i to desnom stranom bijesna auta, meni nepoznatih marki, ali sudeći po reakcijama mlađih putnika, jako skupa, podsjetila su me na ona u filmu “Južni vetar”. Poslije toga, pored nas su prošle dvije konjske zaprege. Na pumpi sam saznala i da ne mogu platiti eurima nego moram imati leke, 1 euro je zapravo 123 leke.
Nakon što smo uspjeli doći do hotela, otkrila sam da wifi imaš samo ako sjediš u bašti hotela, iako imaju za svaki sprat ruter, on zapravo ne radi. Nije radio ni tuš pa sam uspjela doći do osobe koja govori engleski, mladića koji radi kao ispomoć, koji je doveo vodoinstalatera i ne obazirući se na nas, tri žene u sobi, krenuo sa popravkama. Poslije toga sam tražila bolju sobu, ali nisam znala da će soba jako sređenog hotela kad izađem na balkon gledati na neku trošnu kuću ispod ispod. Tu shvatam da s prednje strane ulice, kad sam ispred hotela u tom gradu Draču (Duress) gledam luksuz a sa zadnje gledam siromašni dio grada. Na te kontraste, na nevjerovatne kulturuloške esktreme se stalno nailazi na moru u Albaniji.
Naredno jutro me dočekao fantastičan doručak u sklopu hotela u hladu palmi ali, prije toga me probudio ni manje ni više nego pijetao iz one kuće pored. Nakon što smo se smjestile, odspavale, odlazimo na plažu koja je jako blizu, nekih 250 metara od hotela. Usput nailazim na mnogo lokalnih prodavača voća, na vozače auta kao da sam na Kubi, a onda čudo. Beskrajna plaža i horizont na kojem se more spojilo sa nebom.
Svi kao da su zaboravili na covid 19, niko ne nosi masku, osim tete koju sam srela u marketu i one druge u apoteci.
Ekstremno moderni hoteli na samoj plaži kao da sam na Majamiju. Bijeli kreveti, ležaljke, drvene šetnice, kokteli ispod suncobrana i moderna američka muzika. S druge lijeve strane je neka manja plaža sa šarenim suncobranima i tradiconalnom albanskom muzikom.
Nevjerovatno prljava i voda puna kesa, flašica, pa čak i ulja jer je Duress luka. Odem ka toj klasnoj naprednijoj desnoj strani i nađem ležaljku za 500 leka, negdje oko 5 eura. Unutar tog aranžmana dobijem korištenje toaleta unutar hotela kojem plaža pripada, dvije ležaljke i predivan suncobran od trske i beskrajno divan pijesak poput najfinijeg brašna pod nogama. Svi su ljubazni pa čak znaju ponešto i engleskog.
Drugi dan odlazimo na plažu Spile, to zadovoljstvo košta 10 eura da se ode do nje. Na toj plaži je pijesak nekako savršeno bijeli i čist, okružen borovima, uz plažu je mnogo elitinih hotela i restorana, sa nevjerovatnim morskim specijalitetima po jeftinim cijenama. Osjećaj je kao u raju, cijena ležaljke opet 5 eura. Jedina mana je nevjerovatno veliki broj ljudi koji ti pokušavaju nešto prodati, od knjiga, cd-ova sa albanskom muzikom, krema za sunčanje, krofne, kukuruzi, ali i drijenjak.
I dok drijemam s nogama u pijesku i posmatram savršeno čisto more, koje je tirkizne boje jer se spaja sa Jonskim, odjednom čujem trubače, naime to su prodavci muzike koji sviraju i idu od ležaljke do ležaljke i očekuju nešto malo leka da im se udijeli. Otplešem tu dionicu s njima i otrčim u vodu jer je prevruće, negdje oko 34 stepena.
Albansko more nije za svakoga, za one koji vole egzotično i imaju mnogo tolerancije, preporučujem, cijene su pristupačne, hrana dobra, more čarobno ali, uvijek možeš naići na magarca na plaži ili imati pijetla umjesto alarma.
Uvijek se može svratiti i u Skadar, grad koji je bio jako dugo pod italijanskim utjecajem, tako da sam se osjećala kao da šetam ulicama Italije a ne Albanije. Ljudi se voze na biciklima, imaju galerije, predivne fasade, nije sve oronulo niti previše moderno nego ima ono nešto, neki duh. Skadar ima i najveći trileće kolač ikad igdje, naime na tri sprata je i nakon što to pojedeš oni na čaršiji su tužni.
Albanija je zemlja kontrasta i ljepote, turistički u razvoju, bogataši koji žive vani izgradili su predivne hotele u kojima ćete sigurno uživati, pa ko voli ekstremne sportove, sretno!
Zato što jedan članak nije dovoljan…
