Mehmedalija Mak Dizdar

    Mehmedalija Mak Dizdar

    “Treba da živiš međ ljudima a riječi nemaš

    Treba da živiš međ vucima a zuba nemaš

    A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka

    Vuka i čovjeka”

    (Uspavanka)

    Mak Dizdar je rođen 17.10. 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Tridesetih godina dolazi u Sarajevo gdje se druži sa Tinom Ujevićem, koji tih godina također živi u Sarajevu. U početku stvara pod uticajem socijalne lirike, pa kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936). Nakon toga radi kao novinar, poštanski službenik, pa potom i novinski urednik.

    Čitatelji Dizdara uglavnom ne znaju po imenu koje su mu dali njegov otac Muharem i majka Nezira, rođena Babović. Oni ga znaju po njegovom književnom imenu Mak – tajnom nadimku koji je koristio kao član antifašističkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Makova majka i sestra Refika ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac.

    like

    Poslije Drugog svjetskog rata Mak radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući Narodna prosvjeta. Od 1952. godine profesionalni je književnik. U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971). Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). Bio je glavni urednik Života od 1963. sve do smrti, 1971. godine.

    Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka se ubrajaju u najznačajnije bosanskohercegovačke zbirke poezije prošlog stoljeća.

    Kameni spavač je zbirka podijeljena u četiri ciklusa (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu). Dizdareva Bosna je definirana stećcima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna. Bosni je, kaže pjesnik u komentaru “bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka”.

    Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.

     

    Umro je u Sarajevu 14.08. 1971.


     

    “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”

    “U životu treba mudro da šutiš,   Al riječ ako rekneš, Neka bude teška kao svaka istina, Neka bude rečena za čovjeka.”

    “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.

    Ali smrt nije kraj

    Jer smrti zapravo i nema.

    I nema kraja.

    Smrću je samo obasjana

    Staza uspona od gnijezda do zvijezda.”

     

    “Došao si ovdje

    Gdje je najnezahvalnije bilo doći

    Ovdje gdje je najluđe bilo stići

    Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići

    Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo

    Ovdje se i umire

    Da bi se živjelo.”

    (Uspavanka)