Arapska Republika Egipat je država u sjeveroistočnom dijelu Afrike. Dio teritorije, Sinajski poluotok, nalazi se na području Azije. Posljednjih par godina Egipat je ponovo oživio na mapi popularnih turističkih destinacija, a Hurgada je mjesto koje turisti posjećuju tokom cijele godine.
Hurgada, biser egipatske obale, nalazi se na Crvenom moru koje turisti iz mnogo razloga zovu i „more sa sedam boja“. Nalazi se 500 kilometara jugoistočno od Kaira, i administrativni je centar provincije Crveno more, jedne od 26 provincija Egipta. Ali ne tako davno Hurgada je bila malo ribarsko selo, a danas je vodeći turistički centar na obali Crvenog mora, sa prekrasnim dugim plažama.
Kako Hurgada nudi zaista mnogo više od samo klasičnog ljetnog odmora, odlučila sam se za odlazak na safari u pustinju ali i posjetu beduinskom selu. Život Beduinama me je zainteresovao još od putovanja u Jordan i željela sam čuti nove životne priče.
Beduini su nomadska, arapska plemena, koja žive u Arabijskoj, Sirijskoj i sjevernoafričkim pustinjama. Nekada u prošlosti su lutali sasušenim koritima rijeka, koja su sada dio pustinje i samim tim su razvili sposobnost preživljavanja u pustinji.
U posljednjim desetljećima, Beduini su doprinijeli razvoju pustinjskog turizma u Egiptu. Iako, većina Beduina živi tradicionalnim načinom života duboko u pustinji, postoji svega 10 beduinskih sela koji rade sa turistima. Takva sela nalaze se u blizini grada i žive malo moderniji život – imaju automobil, nabavljaju namirnice u gradu, te svakog dana primaju turiste. Jedno od takvih sela nalazi se upravo u blizini Hurgade i nakon duže uzbudljive vožnje neravnim predijelima pustinje stižemo u beduinsko selo.
Uz beduinski čaj i nargilu čuti ćemo prvu priču života u beduinskom selu. Priču koja je najveća suprotnost životu koji mi živimo. Svako selo ima svog šeika (šefa). Šeik je najbogatija osoba u selu, a njegovo bogatstvo mjeri se brojem kamila. On ima automobil i nabavlja potrebne namirnice u gradu, te u svojoj radnji ih prodaje Beduinima svog sela. Pored prodavnice selo ima svoju džamiju, bunar, apoteku i pekaru.
Kućice više liče na šatore, jer kiša je vrlo rijetka i može padati tek par dana u toku godine. Nose vrlo laganu odjeću obzirom na visoke temperature, ali prilagođenu svojoj religiji, odnosno islamu. Pričaju dva jezika, jedan je beduinski a drugi je arapski jezik. Beduinski jezik je isključivo govorni, znači nema svoje pismo.
Kako selo nema školu, djeca idu u džamiju. Djeca ovdje ne znaju za internet i sve uređanje modernog doba. Svoje djetinjstvo provode igrajući sa drugom djecom iz sela.
Za snadbijevanje vodom koriste bunar dubok 25 metara. Iz bunara uzimaju slanu vodu koju kuhaju otprilike pola sata, kako bi kasnije dobili „čistu“ vodu. Struju nemaju, koriste samo svijeće. Ali, šeik sela ima struju, odnosno generator.
Lijekove ne koriste. Beduini vjeruju da svaka biljka koju su otkrili ima ljekovita svojstva. U njihovoj apoteci možete pronaći mnogo čajeva i lijekova za razne bolove i bolesti. Detaljno će vam objasniti način na koji se koriste. Žene njihovog sela žive i do 120 čak i 130 godina. Također, u selu žene izrađuju razne torbe ali i tepihe. Za pravljenje torbe potrebna im je jedna sedmica, a tepiha jedan mjesec rada.
U selu smo probali i tradicionalni beduinski hljeb. Hljeb se pravi od brašna, vode i soli. Obzirom da struje nemaju, mjesto sa pločom gdje peku hljeb griju isušenim kamiljim izmetom. Ipak, hljeb je bio vrlo ukusan.
Tokom obilaska, dozvoljeno je i jahanje kamila. Prva neobična stvar koju ćete primijetiti jeste da kamilu vode samo žene.
Ovakva sela žive od turizma, prodaje ljekovitih biljaka, prodaje mesa i mlijeka od kamile. Čuvaju svoju tradiciju i ponosni su na nju. Žive drugačiji život od onoga sa kojim se mi susrećemo svakodnevno, jer prvenstveno njihov dom je pustinja. Ukoliko putujete u Egipat i Hurgadu, moja topla preporuka je da posjetite beduinsko selo i osjetite njihov život bar na par sati.
