Aiša hanuma Mulamemišević, rođena Sarić, danas stara i ugledna sarajevska hanuma, a nekad najljepša, u pjesmi opjevana Sarajka-djevojka, sjedi u čardaku i priča nam. Teški, starinski ćilimi, uspavani u svojim zagasitim, fantastičnim šarama leže po podu, a miris uda i đul-jaga, zajedno s Aiša hanuminom pričom, plove po čardaku.
S nama je Muhamed ef. Bravo, odličan poznavalac i najvrući ljubitelj starog Sarajeva, koji raznježeno sluša Aiša hanuminu priču:
– Eh djeco, djeco, i ova je kula mnogo štošta upamtila. I dobra i zla. Ko živ insan što upamti. Pa čak i njega, Hadži Loju, i njega je upamtila. S Aliđuna, kad će Švabo ući u Bosnu, Hadži Lojo, vraćajući se s Kisejaka, di je čete otpratio, svrati nam se u kulu tražeći oca i amidžu. Njih dvojica sakriše se u ženske odaje bojeći se hrsuzove ucjene, a on sa družinom zasjede pred kulu, di mu i janje ispekosmo. Eno, baš pod onim istim, pred kulom razapetim čadorom, sjedio je i on, dušman i hrsuz. Bogme djeco, nije ono bio Hadži Lojo, već Hadži Lolo!…
– A znam ko danas kad se vratismo u Sarajvo i dočekasmo Švabu. Kuća nam je bila prima Landes-banci (vis a vis Zemaljske banke, na mjestu današnje gostione “Toni”). Ja šta Sarajvo, djeco, onda pripati! Ćemaluša i vas Šeher zarumeniše se od krvi. Rahmetli Nurihanuma Hadžornerovka, stara Pudarevka i Habiba hanuma Bulbulovka, sve tri iz Ćemaluše (Aleksandrove ulice), uz tolike druge žene iz naših mahala, ko vučice skočiše na Švabu. Pa judi, pa djeca, ih!…
– A ko sad da gledam kad rahmetli Jamakovića provedoše na Goricu na vješanje. Stoji on u arabi, aman jarabi bijel i čist ko janje, vas u bajramskom ruhu, dok mi po halvatima plačemo i pratimo ga. Dušmani opet stali da ga pjuju, ujedaju ko paščad, a on, Bog mu dženet dao, prav i ponosan ko “dobri”. Ni mukajet pašćiju. Hej, hej!…
Bogme djeco, davno je to bilo, davno …
Sva kuća je bila u ćošcima i u mušepcima. Naša kuća je tada bila kako ti kaza do Landes-banke, a mjesto Landes-banke tudi je bio Šećeragića ahar (štala). Dolika, di je sad Hipotekarna banka, stajo je Mustafaga Zlatar, Husein Kapetanov drug, pa onda Caparoši, pa Hadžihalilovići, pa Trampe, pa … ih! Ondar opet di je sad “Napredak”, tu u stajali Mahalići, pa Mahmutkadići, pa Hašimefendići, pa Novalije, pa ondar Hadžiomerovići. Mlogih od tih familija i nejma više. Izumrlo bogme. Gore opet, više nas, bile su Jehudije. Kuće i običaji bili u hin haman ko i naši.
– Jeti, svakog ponedejka, sarajski momci koji su imali atove, izjahali bi do Novog hana (današnja Ergela). Tu se odmori, pa onda kreni na Borak. Na Borku bi popili kahvu, pa bi se spusti do Musale (današnje banske uprave). Tudi je bila golema čistina, i petkom bi se tu klanjala džuma, a za lijepog vremena i Bajram-namaz.
Aman jarabi, ja što bi onda Ćemaluša oživjela! Sve bi se strkalo, svi mušepci i kuće, bile bi pune djevojaka. Momci bi dva-tri put okreni čarku po Musali, pa ondar uz pjesmu i poskakivanje atova uz Ćemalušu. Da ti je bilo stat’ pa pogledat’! Nisu to sinak bile ove današnje takiše! Aj'a bogme!
– A vi bi ste ih čekali, Aiša hanuma?
– Jašta – veli stara hanuma, dok joj osmijeh dragog sjećanja sja na licu. Mi bi stajale iza mušebaka i drhtale od naka mija. Ne daj Bože, da bi koja izišla! Velika je sramota bila, izić momku na kanate. Za to je bio mušebak. Nije ondar bilo ko danas: vuci curu, vuci, pa je izvuci i ostavi … Cura je ondar bila nešto!
– Već ti bezbeli znaš di je “Gajret”?… Eh, to je bila Gornja Ćemaluša. Tudi je bila Imširijina kuća, i u njoj Imširijina Mulija. Vele da je bila prava selvija. Ja je beli nisam upamtila, to je bilo još prije. Ama makar, nejse, hoću ti rijet što je bilo staro ašikovanje. Njoj je biva dolazio Alibeg Halilbašić, pradjed današnjih Halilbašića. Vele da je bio najviši momak u Šeheru. Jaho je ata ko vilu. I kad se Alibeg uvrati Muliji, pritjeraj ata pod ćoše, ondar ustani, stani u crvenim firalama na atovo sedlo a rukama se ufati za mušebak, pa tako stoj i ašikuj.
– Pa i jehudijske cure držale su se haman našeg adeta. Dok bi kojoj budi 14 godina, nama bi se zatvorila u kuću. Utornikorn bi biva išle u šetnju, ama zajeno, s jenom starijom ženom. Ona bi hin odvela u Koše vu na vodu, di bi teferičile do ićindije, a ondar bi se prije akšama vraćale kućama. Čuvo se bogme obraz!
– Pa da ste vidili one jepote, djeco moja! Djevojke ko selvije, a momci ko borovi. Ovo danas, ovo ti je sve gola takiša. Pa ondar ona nošnja i nakit! Priko vrata ogre od igirmiluka i sufurina, na glavama rušpali tepeluci, a priko djevojačkih pasova kolani od dukata! Anterije na nama ko behari, a kose ko u gorskih vila! … Ovo što nas sad po zabavama i pozorišćima prikazuju, ovo su afareta, prikaze, a jok mi…
– Bilo je to lani. Sjedim ja na Kisejaku, taman uz vodu. Do mene, za hastalom zasjela dvojica sarajskih efendija pa slušaju harmonike i govore. Čuh kako jedan reče:
– Lijepe su ove naše pjesme. Al’ jazuk, zaboraviše se. Da hoće neko zapjevat’ onu o Ćemaluši i Sarića Aiši. Baš bi plaho bilo.
– Beli kad ču, djeco, srce me zaboli. Sjetih se svega. Dođe mi da skočim, da stanem pred njiha pa da strgnem valu s glave i reknem:
– Vid'te, evo Sarića Ajiše, evo jepote, pogledajte!
– Šta ćete djeco, sve bude i projde, pa i to.
Izvorni tekst: Jugoslavenski list, 21. januara 1940.
Preneseno iz knjige Dragane Tomašević „Sve bih zemlje za Saraj'vo dala“, Sarajevo, Dobra knjiga, 2010.
