Narodno pozorište Sarajevo – 100 godina postojanja

    Narodno pozorište Sarajevo – 100 godina postojanja

    Kada je prije stotinu godina, čuveni Branislav Nušić pripremao svečani čin otvaranja sarajevskog Narodnog pozorišta, sigurno je priželjkivao da će ona u budućnosti postati renomirana teatarska kuća kakvom je danas znamo nakon čitavog vijeka postojanja. Kuća iz koje se poslije predstava izlazilo oduševljeno, očarano, kao s nekom iznenadnom promjenom u životu, sa suzama u očima ili bolnih obraza od smijanja.

    Autorica: Semra Hodžić

    Najveća pozorišna kuća u BiH

    Jedna od najznačajnijih kulturnih institucija u našoj državi i u cijeloj Jugoistočnoj Evropi, te najveća pozorišna kuća u Bosni i Hercegovini osnovana je 17. novembra 1921. godine. Nušić, tadašnji načelnik Umjetničkog odjeljenja Ministarstva prosvjete, priredio je svečanost za pamćenje. Tri večeri zaredom izvođeni su muzičko-dramski programi i tako je ozvaničen početak rada kuće. Na početku bilo je to isključivo dramsko pozorište, da bi tek od 1946. na daskama koje život znače zaživjela Opera, a zatim i Balet. Od tada pa do danas ova teatarska kuća je svojim umjetničkim rezultatima, radom generacija umjetnika, a posebno načinom organizacije (tri ansambla: Opera, Drama i Balet), postala veoma važan element pozorišnog i uopće duhovnog života u BiH. U toku svog stogodišnjeg djelovanja u ovom pozorištu, ali i na scenama u inostranstvu, odigran je ogroman broj dramskih, baletnih i opernih predstava. Veliki je broj dramskih djela istaknutih autora koja su doživjela svoju premijeru na sceni najstarije pozorišne kuće u BiH, među kojima se posebno ističu djela: Zlatka Topčića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Hamze Hume, Isaka Samokovlije, Miroslava Jančića, Duška Anđića, Uroša Kovačevića, Ahmeda Muradbegovića, Envera Čolakovića, Edhema Mulabdića, Abdulaha Sidrana, Almira Imširevića, Almira Bašovića, Alije Hafizovića… 

    Nacionalni spomenik

    Zgrada Narodnog pozorišta u Sarajevu, odnosno tadašnjeg Društvenog doma smještenog na obali rijeke Miljacke, izgrađena je davne 1897. godine u neorenesansnom historicističkom stilu po projektima češkog arhitekte Karla Paržika. Svečano je otvorena 2. januara 1899. godine predstavom “Medeja” Franza Grillparzera (1791-1872), austrijskog dramatičara koji je spajao formalno naslijeđe austrijskog baroka i idejne elemente njemačke klasike. Glumci Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba oduševili su izvedbom predstave koja je započela prologom čuvenog pisca Silvija Strahimira Kranjčevića – “Vili prosvjete”. U tadašnjem društvenom životu, kao i danas, pozorište je predstavljalo vrhunac elegancije i kulture dostojan pariskih ili moskovskih teatarskih kuća. Pozorišna sala, poznati Bijeli salon namijenjen za prijeme i konferencije, još uvijek su remek-djela u uređenju enterijera koji neodoljivo podsjeća na unutrašnjosti aristokratskih palača. Za vrijeme Austrougarske pozorište se zvalo”Vereinshaus” ili “Herrenclub” ili “Clubhaus” sa salom u kojoj su se održavale pozorišne predstave, tzv. “Saaltheater”. Godine 1922. dom je pretvoren u Narodno pozorište. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je ovu zgradu u srcu Sarajeva nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.


    Obilježavanje jubileja

    Predstavom “To nikad nigdje nije bilo“ pod rediteljskom palicom Dine Mustafića, koja je premijerno izvedena 27. februara , započelo je obilježavanje stogodišnjice postojanja Kuće na Obali. Fokus predstave koja je rađena po motivima romana književnika i erudite Tvrtka Kulenovića “Istorija bolesti”, kome je predstava posthumno posvećena, bio je ukazati na bolesti društva i okolnosti u kojima je predstava nastala – vrijeme pandemije koronavirusa.