Naš bosanski jezik

Prvi pisani spomenici

Prvi pisani spomenici na bosansko-humskom tlu potiču s kraja X ili početka XI vijeka. Na osnovu njih samih ne može se utvrditi ranija pismenost i vrijeme u kojem počinje književni rad na ovim prostorima. Uporedo sa grčkim i latinskim pismom, nakon pokrštavanja slavenskog stanovništva prodrla je i slavenska pismenost u ćirilsko-metodskom duhu, a čak se razvija i vlastita književnost na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije.

Ćirilica je u Bosni i Humu bila raširenija pa je i ćiriličkih spomenika sačuvano više. Najveći broj ih je nestalo u stalnim borbama između istočne i zapadne crkve, i mađarskim invazijama na Bosnu i Bosansku crkvu. Mnogi od tih spomenika nestali su i u toku viševjekovnih turskih ratova. Ustaljujući se kao domaće pismo, ćirilica vrlo brzo dobija i neke svoje izrazite grafijske (slovne) odlike. Ona se izdvaja i razlikuje od klasične istočne (makedonsko-raško-zetske) ćirilice. To je zapadna ćirilica, tj. bosanska ćirilica ili bosančica.

Sačuvani bosanski spomenici na bosančici dijele se u nekoliko vrsta:

-crkveni rukopisi na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije sa elementima živog narodnog govora

-tekstovi dati u vidu zapisa na marginama rukopisa

-natpisi na stećcima i građevinama

-povelje i pisma bosansko-humskih vladara upućene susjednim zemljama i njihovim vladarima

-tzv. lijepa književnost, sa slabim tragovima i ostacima, ali ipak prisutna i sačuvana u bosansko-humskom pisanom nasljeđu.

Humačka ploča i Kulinova povelja

Među svim pisanim spomenicima za bosanski jezik najveći značaj imaju Humačka ploča i Kulinova povelja ili Povelja Kulin bana.

Humačka ploča je natpis na kamenu s kraja X i početka XI vijeka, najstariji pisani spomenik na prostoru zapadno od Makedonije. To je natpis na Crkvi svetog Mihajla u Humcu kod Ljubuškoga u zapadnoj Hercegovini.

Kulinova povelja napisana je 29. augusta 1189. godine i upućena Dubrovčanima. Njome ban Kulin dopušta svojim primorskim susjedima slobodno kretanje po Bosni i garantira im punu sigurnost, pozivajući na prijateljstvo i međusobno povjerenje. Original povelje nalazi se daleko od Bosne, u biblioteci Akademije nauka u Petersburgu (Lenjingrad), a njena kopija čuva se u Dubrovačkom arhivu.

Naziv “Bosanski jezik” u doba austrougarske vladavine

U doba austrougarske vladavine naziv bosanski jezik postaje i službeni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini. U početku se upotrebljavao sa nadopunom zemaljski, pa se zvao bosanski zemaljski jezik, a javljao se i naziv srposkohrvatski i hrvatskosrpski. U doba kad je na čelu zemaljske vlade bio Benjamin Kallay (od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, mađarski povjesničar), u svim oblastima službene upotrebe ustalio se naziv bosanski jezik. To je bilo vrijeme unutarnjih političkih borbi za formiranje jedinstvene bosanske nacije i zajedničkog bosanskog jezika. U sklopu te politike iskorišten je istorijski naziv bosanski jezik, kojem je dat poseban politički značaj.

Godine 1890. (uz velike teškoće i snažne političke otpore) izašla je Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole (nepotpisanog) autora Frane Vuletića. Ova gramatika doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911. godine, s tim što se 1908. nazivala Gramatika srpskohrvatskog jezika. Gramatika je predstavljala i važan izdavački događaj koji je upućivao na važnost i vitalnost samog naziva bosanski jezik, bez obzira što je taj naziv bio politički upotrijebljen, a zanemarena njegova stvarna istorijska zasnovanost i značenje.

Nakon neuspjele Kallayeve politike bosanske nacije i jezika, Naredbom zemaljske vlade od 04.10.1907. godine ukinut je naziv bosanski jezik i zamijenjen nazivom srpskohrvatski. Pri tome se naziv zemaljski jezik mogao sačuvati tamo gdje je bilo uopšteno riječ o jeziku zemlje.

Izvor: Gramatika bosanskog jezika,

Autori: Dž. Jahić, S. Halilović, I. Palić

Bosanci su se otarasili nametanog srpskohrvatskog i vratili na bosanski standardni jezik čiji je službeni naziv-bosanski, prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.