Ako postoji mjesto gdje nebo dotiče krajolik i gdje je srednjovjekovni tradicionalni način života Dinarskog gorštaka i dalje prisutan, onda je to sigurno Lukomir.
Foto: Fahrudin Kreštalica
Nakon sat i pol vožnje kroz Bjelašnicu dolazite u ovo selo, jedinstveno po mnogo čemu, prvenstveno po kamenim kućama prekrivenim šindrom od trešnjinog drveta. Neki se upute zbog avanture, neki zbog prirode i svježeg zraka, a neki jer im je tu dom, ili dom njihovih najbližih.
Lukomir je podbjelašničko selo, najvisočije naselje u Bosni i Hercegovini sa 1472 mnv. Selo je sačuvalo svoj etno-izgled, zbog čega je posjećeno brojnim turistima koji se dive autentičnosti i prirodi koja ga okružuje.
Do Lukomira može se doći iz pravca Sarajeva, ili iz pravca Konjica. Na 30-tom kilometru iz Sarajeva prema bjelašničkim selima dočekat će vas tabla gdje piše “Lukomir” i strelica prema malom putiću, potom na 13 km makadama je prava poslastica, drvena tabla “Domaća hrana”. Kažem prava poslastica jer oni koji ovdje probaju uštipke od od Heljdinog brašna sa domaćim sirom i kajmakom obično kažu da su broj jeda.
Selo je opet prizor za sebe. Formirano je od strane stanovnika, seljana koji su oblikovali njegovu morfologiju prilagođavajući se uslovima terena, vlastitim finansijskim mogućnostima kao i surovim zimskim mjesecima. Početkom XX vijeka selo Gornji Lukomir pominje se kao ljetno selo, mjesto gdje stanovnici Donjeg Lukomira tokom ljetnih mjeseci svoju stoku dovode na ispašu. Udaljenost između ova dva mjesta je oko 300 m vazdušne linije. Selo su naseljavali pripadnici dvije porodice, porodice Čomor i porodice Masleša. Pedesetih godina prošlog vijeka stanovnici sela Donji Lukomir se sele u područje Gornjeg Lukomira. Kao uzrok selenja, navode bolju saobraćajnu povezanost Gornjeg Lukomira sa općinom Konjic, ali i drugim selima na Bjelašnici.
Način na koji se osjeća priroda ovdje, zaista nije vjerodostojno prenijeti riječima, rijedak pogled na kanjon Rakitnice, koji se spušta 800 m ispod, i na susjednu Obalj i Visočica planinu. Stećci koji potječu iz 14. i 15. stoljeća, arhaične bjelašničke kuće sa čardakom u krovu, prekrivene starim limom, lokalna džamija i škola bez džaka.
Temperature zimi se spuštaju čak i do 40 stepeni, snijeg se ne otopi do kraja maja, a napada do dva metra. Isteretovan je ovdje bosanski čovjek, zna samo za rad, ali drugačije opstati i ne može. Na kraju nam ipak kaže rahat…
Elvira Leka, Furaj.ba
