Crna kraljica, kako još nazivaju kafu, osvojila je cijelu planetu, pa gotovo nema zemlje čiji građani ne uživaju u ovom stimulirajućem napitku, koji može da vas opusti, ali i osvježi sve ovisno o društvu, priči i atmosferi u kojoj se u kafi uživa.

Crna kraljica, kako često nazivaju kafu, osvojila je cijelu planetu. Gotovo da ne postoji zemlja čiji stanovnici ne uživaju u ovom stimulirajućem napitku koji, zavisno od trenutka i društva, može istovremeno razbuditi i umiriti. Kafa je energija, ali i predah. Ona je početak dana, ali i razlog da se dan nakratko zaustavi.

„Kad se miris svježe kafe raširi po kući, to je trenutak koji razdvaja noć od dana“, zapisao je japanski pisac Haruki Murakami. Taj prepoznatljivi miris širom svijeta poziva na buđenje, pokret i akciju, ali jednako tako i na smiraj, tišinu i razgovor. U jednoj šoljici susreću se ritam i mir, užurbanost i opuštanje.

Tradicija ispijanja kafe u Bosni i Hercegovini izuzetno je duga. U naše krajeve donijele su je Osmanlije 1463. godine, a način pripreme i ritual uživanja u njoj do danas su ostali gotovo nepromijenjeni. Fildžan i turska kafa, koji su se zadržali sve do danas, potiču upravo iz tog perioda. U Bosni i Hercegovini tradicionalno se pije iz fildžana, uz kocku šećera, a često se poslužuje i s rahat-lokumom. Vremenom je turska kafa u našem govoru dobila naziv bosanska, ali su način pripreme i ritual ispijanja ostali gotovo isti.

I danas, uprkos snažnoj ekspanziji espresso napitaka i modernih coffee shopova, posebnu vrijednost imaju kafane u kojima se gostima servira bosanska kafa. U životu ljudi u BiH kafa i kafana imaju nezamjenjivu ulogu. Stoljećima se, još od osmanskog doba, gradio kult kafe i kafane kao mjesta susreta, razgovora i društvenog života.

„Kafa je integralni dio svih ovdašnjih običaja, kao i ukupnog života“, zapisao je Raif Čehajić, autor knjige Kafa – magični napitak. U tim riječima sažeta je suština – kafa kod nas nije samo napitak, već ritual, tradicija i način povezivanja ljudi.

Poziv na kafu

Poziv na kafu u Bosni i Hercegovini rijetko je samo poziv na napitak. On može značiti opušten razgovor, uživanje u druženju, poslovni sastanak, ali i romantični susret. Ona je povod, a susret je suština.

Zanimljivo je da se nakon tog poziva, tokom samog druženja, kafa ponekad uopće i ne popije. Umjesto nje naruči se sok ili neko drugo piće, ali izraz „idemo na kafu“ ostaje univerzalna šifra za susret. To dovoljno govori o tome koliko je ovaj napitak duboko ukorijenjen u našoj kulturi.

U Bosni i Hercegovini postoje i posebni nazivi za kafu, zavisno od njene simbolike i trenutka u kojem se pije. „Dočekuša“ je kada se dočekuju i časte gosti. „Sikteruša“ diskretno najavljuje da se druženje bliži kraju. „Slatka“ se pije povodom lijepih i sretnih vijesti, dok je „razgovoruša“ ona uz koju se vode dugi, iskreni razgovori, često kako bi se olakšao neki težak trenutak.

Za ćeif nema granica

Način pripreme bosanske kafe gotovo da se nije promijenio od trenutka kada je stigla na prostore Bosne i Hercegovine. Upravo u toj dosljednosti krije se njen poseban šarm – ritual koji se prenosi s koljena na koljeno.

Nekada se voda zagrijavala u šerbetnjaku ili sličnoj posudi, a svježe samljevena, ponekad i tucana kafa sipala se u džezvu. Proključala voda se potom pažljivo ulijevala u džezvu, ali nikada do samog ruba. Nakon kratkog miješanja, džezva se vraćala na vatru da se kafa „digne“. Taj trenutak bio je ključan – trebalo je znati kada je skloniti da ne prekipi, ali i da dobije puni okus.

Gusti sloj pjene, takozvani kajmak, pažljivo se raspoređivao u fildžane, kako bi svako dobio svoj dio tog najcjenjenijeg vrha. Nekada su se čak razlikovali i „muški“ i „ženski“ fildžani. Muški su bili manji, jer se vjerovalo da muškarci piju jaču, koncentriraniju kafu, dok su ženski bili nešto veći, s prostorom za dodatak vode ili mlijeka.

Prema jednom bh. istraživanju, tradicionalnu kafu u Bosni i Hercegovini konzumira oko 86 posto ispitanika. Većina je pije svakodnevno – jednom ili više puta dnevno, odnosno četiri do šest puta sedmično. Čak 79 posto anketiranih dan započinje šoljicom crne kafe, a njih 74 posto uživa u njoj više puta tokom dana.

I možda je najvažnije naglasiti – u kafi u našoj zemlji uživaju svi jednako, bez obzira na to izgovaraju li kafa, kava ili kahva. Različiti nazivi, ali ista navika, isti ritual i isti osjećaj. Ispijanje ovog magičnog napitka sinonim je za bosanskohercegovački ćejf i rahatluk – trenutak koji pripada svima. I tu zaista nema granica.

ZANIMLJIVOSTI O KAFI

Kafa je kroz historiju bila mnogo više od napitka – uticala je na politiku, umjetnost i svakodnevne navike širom svijeta.

Godine 1657. engleski kralj Čarls II Stjuart zabranio je kafiće, mjesta na kojima se služila kafa, jer je vjerovao da se u njima okupljaju ljudi kako bi kovali zavjere protiv njega. Zanimljivo je da sam nije bio ljubitelj kafe.

Francuski pisac Onore de Balzak bio je poznat po strastvenoj ljubavi prema ovom napitku – navodno je znao popiti i do 60 šoljica dnevno, vjerujući da mu kafa pomaže u pisanju.

U čast kafi, Johann Sebastian Bah je 1732. godine komponovao Kantatu o kafi, svjedočeći koliko je ovaj napitak već tada bio dio evropske kulture.

U Italiji dominira espresso – jak, aromatičan i poslužen u maloj šoljici. Najčešće se pije stojeći, na brzinu, uz šank.

Francuzi, s druge strane, preferiraju blažu varijantu: u velikoj šolji miješaju jednaku količinu filter kafe i mlijeka.

U Turskoj se kaže da treba biti crna kao pakao, snažna kao smrt i slatka kao ljubav. Ipak, zanimljivo je da Turci danas češće piju čaj nego kafu.

U Saudijskoj Arabiji kafa se često aromatizira začinima, što joj daje poseban, prepoznatljiv okus.

Prema potrošnji, među najvećim ljubiteljima kafe su Amerikanci, koji bez obzira na dio dana rado posežu za espressom ili cappuccinom.

PRVA KAFANA U SARAJEVU