O ljudima, nama, o Sarajevu!

Danas je baš upeklo. Vidim, kod Husejna nema nikog na ćepenku. Čak ni ovih turista, njima je bar nekako svejedno, ili se meni samo tako čini. Znaju po cijeli dan sjediti u čajdžini, na betonu zastrtim samo bosanskim ćilimom. Kupe na trafici sarajevsku drinu, Husejn im napravi domaći čaj i sejre grad. Husejn, inače priča više jezika, italijanski baš dobro zna i uvijek je u nekoj priči, ko god uđe. Nema tu baš nekog zelenila, osim niže staro drvo. Ni u brijačnici nikog, a opet koliko duše na jednom mjestu. Na Kovačima je ljeti čini mi se posebno vruće. Stari kovači su tu kovali željezo, još u vrijeme turske vladavine, danas od toga nema ništa. Ostalo je još samo malo kaldrme.

Blizu je centru, ali opet  osjeti se razlika. Nije još iskomercijalizirano. Vidim niže, u centru, pored zlatarske radnje, leži mačak, a gazda pored postavio tablu sa natpisom „Slikanje 2 eura“. Ko biva sa mačkom da se slikaš 2 eura, po uzoru na ostala turistička mjesta gdje se sve naplaćuje. Nismo uvijek bili takvi. Mora se, ali to je opet neka druga priča.

Ulazi meni neki dan u taxi doktorica. U ratu smo, a nismo niti jednu riječ razmjenili.

-Molit ću sporednom ulicom, bliže je.

-Ulica je jednosmjerna.

-Kakve veze ima, kada nigdje nikog nema.

-Potrudite se!

-Pa žuto je, zaboga, vi opet stajete.

Hoću da ti ispričam koliko zapravo ponekad sami sebi otežavamo. Došli smo mi tu gdje smo trebali. Blizu je, ali jedva, sve vrijeme neka tegoba. Žena teška.

-5KM, evo Vam 50, rasitnite!

-Ustvari, ne, evo Vam ipak 5 sitno.

-Vratite mi tih 5, evo 50, mislim da će mi zatrebati. Vratite.

Na kraju sam bio primoran samo da je zamolim da izađe. Pusti 5 maraka.

Kako god, ipak ti ljudi čine Sarajevo. Da smo možda nešto malo bolji, ne  bi valjalo. Najrahatniji sam sa Sejom. Ko ne zna Seju, nije ni bio na čaršiji. Nije još neka atrakcija ali bit će.  Samo da se pročuje.  On inače uvijek hoda u zimskoj jakni, oko Carigrada, Kule. Selam Alejk, koliko je sati? Ko će znati šta mu to znači, ali godinama ima istu priču. Koliko je sati?

Ponekad sjedi na raskrsnici Slatko čoše, nije tu samo besposlen svijet. Kažu danas, okanite se tog posla, ali čaršija je to. Čuje se svašta. Znam ih par koji su se iz kahvane i zaposlili, snašli, otišli vani. Jedno, dvoje manje, ali to ništa ne smeta, dođe nove raje…Uvijek tako.

Hajde, nemoj ti meni šta zamjeriti.

Elvira Leka