Priču o historiji Konjica i njegovim znamenitostima nije moguće svesti na jedan grad, stari most, kulu, dućane i čaršiju. Konjic polazi od sela, rijeke i čiste zelene prirode, od ljudi i trgovine. U ljeto 1664. godine ovaj grad pohodio je turski putopisac Evlija Čelebija. Prenosi riječi hvale i veličanja za grad na Neretvi. Ne znamo šta je dodao, šta oduzeo od stvarnosti koja je tada vladala ali vjerujemo da su stihovi zapisani donekle zahvaljujući i gostoprimstvu domaćina.
Ta se kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima spahijskog čehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada, povjerenika za harač, tržnog nadzornika i baždara… Ima šest mahala. Ima šest stotina pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće, ali imaju mnoge vinograde.
Ima osam džamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedno kupalište, dva svratišta (hana). Tu ima sedamdeset i pet dućana. To su većinom kovački dućani jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi. Oni izrađuju savijene mačeve, mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo ćumura.
Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci.
Po arhivi grada Dubrovnika iz 16. juna 1382 godine, stoji da je jedna trgovačka karavana išla preko Konjica u Dubrovnik, i upravo odate potiče prvi pomen Konjica. Poslije se spominje i Biograd, srednjovijekovni grad, smješten na zapadnoj strani današnjeg Konjica, a u turskom periodu upotrebljavali su se toponimi Belgradžik i Neretva.
O imenu grada postoji i legenda koja kaže: na mjestu sadašnjeg Boračkog jezera bilo je malo naselje u koje je jedne večeri došao starac preobučen u prosjaka. Kako je imao natprirodne sposobnosti znao je da će te noći to naselje biti potopljeno. Krenuo je od kuće do kuće i molio za hranu i toplo ognjište. Međutim, vlasnici kuća nisu pokazali razumijevanje i tjerali su ga sa svog praga. Samo jedna starica, čija kuća je bila jedna od najtrošnijih u naselju, pružila mu je utočište i sa njim podijelila posljednji komad hljeba.
Starica se bavila trgovinom, a posao nije išao najbolje. Zahvalni starac joj je na odlasku rekao da se spremi i krene preko Boraka prema dolini u kojoj je sada smješten Konjic, jer će Borci biti potopljeni u ranim jutarnjim satima te da započne trgovinu tamo gdje njen konj sam stane.
Ona je poslušala. U noć je krenula na svom iscrpljenom konju. Kada je konj stao, starica je povikala: “Ajde Konjice moj!”. Tada se sjetila starčevih riječi, tu je zastala i započela trgovinu, koja je, na njeno veliko iznenađenje, išla odlično.
Za vrijeme turske vladavine tačnije 1477. godine Biograd (Konjic) je imao samo 13 domaćinstava, da bi od 1600 do 1620 imao oko 600 kuća. Građanski red, kulturu i željeznicu (koja je po mnogima uvela Konjic u svijet) donosi mu Austrougarska.
Osim kamenih kula starog mosta, kao ukrasi grada ostali su Neretva, Tekijska džamija, (sagrađena oko 1661.), Čaršijska (oko 1660.), Prkanjska, i Vardačka (prije 1664.) i Repovačka izgrađena 1623. koja ima munaru sa lijeve strane od ulaza. Tu su i dvije crkve, pravoslavna (osveštena 7.11.1886.) i katolička, mezar Deviš-paše Čengića (umro 1874.) jedan od sedam sinova Smail-age, Kocijeva česma iz 1894. (obnovljena 1989.), te muzej soba drvorezbarstva u kući Mulića.
I tako, od Biograda do danas, Konjic je zadržao većinu svojih obilježja, naime trguje se svim i svačim, izrađuju se predmeti od prirodnih materijala u kojima prednjači drvo, pa su čuveni radovi u zanatskoj radionici porodice Nikšić iz Konjica u kojoj već četvrta generacija preuzima ovaj zanat. Zavičajni muzej dodatno doprinosi razvoju starog jezgra Konjica i promovira i štiti kulturno i istorijsko naslijeđe, uključujući i stare zanate kroz stalne postavke.
Pripremila Elvira Leka, Furaj.ba
