BiH ❤

Odakle je potekao velikan: Rodna kuća Meše Selimovića u Tušnju

I nakon više od stotinu godinu, tuzlanski kraj nije izrodio majstora pisane riječi kakav je bio Meša Selimović. Njegovo ime zato im je danas ponos i dika!

Rodna kuća Meše Selimovića; Foto: Courtesy Photo

Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, i mag književnosti svjetskog kalibra, rođen je 26. aprila 1910. godine u Tušnju, jednoj od gradskih četvrti Tuzle.

Da bi se došlo do njegove rodne kuće krene se od tušanjskog podvožnjaka, prema Rudarskoj ulici i Studentskom restoranu, a kuća Selimovića nekada je bila smještena kao treća kuća sa desne strane.

Tuzlaci prema njemu osjećaju poseban pijetet, te čak i nakon skoro pola stoljeća otkako nije među živima, u gradu još uvijek ima podsjetnika da je Selimović dijete Tuzle.

Najznačajnija uspomena na njega u Tuzli su književni susreti „Cum grano salis“ na kojima se dodjeljuje književna nagrada za najbolji roman koja nosi ime ovog velikana pisane riječi. Danas je to najprestižnija književna nagrada u Bosni i Hercegovini koju su i do sada osvajali velikani pisane riječi poput Mirka Kovača, Miljenka Jergovića, Ivice Đikića itd.

Biste Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića; Foto: Turistička zajednica Tuzlanskog kantona

U srcu Tuzle nalazi se i njegova bista, odmah do biste slikara Ismeta Mujezinovića, jednog od najznačajnijih likovnih umjetnika porijeklom iz Tuzle, ali i Mešinog velikog prijatelja. Malo je poznato da je po dolasku u Sarajevo, Meša Selimović sa suprugom živio kod Ismeta i njegove supruge Marije, dok se nisu snašli.

U gradu soli, u kojem je Selimović završio osnovnu i srednju školu, danas jedna gimnazija nosi njegovo ime. Svake godine u školi ga se prisjećaju svečanim programom.

Filozofski fakultet završio je u Beogradu, a zatim se u potrazi za poslom doselio u Sarajevo, te u grad došao sa svojom najvećom ljubavi – suprugom Daroslavom Božić, kćerkom divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije (čiji je suprug „nestao negdje u zaroboljeništvu“).

U Sarajevu je najprije predavao na Višoj pedagoškoj školi i bio pomoćnik direktora IP “Svjetlost”, što je za njega bilo izuzetno naporno za uskladiti. Kasnije je dospio na poziciju docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao Realizam i Teoriju književnosti. Iako je bio omiljeni među studentima koji su radije odlazili na njegova predavanja nego drugih profesora, najprije zbog mogućnosti da sa Selimovićem raspravljaju i iznose svoje slobodno mišljenje, čini se da je baš to presudilo da na fakultetu Meša predaje samo tri godine. Nakon fakultetske katedre bio je umjetnički direktor Bosna filma. Pisao je filmske scenarije, no samo je jedan ekraniziran – pripovijetka Tuđa zemlja.

Sarajevo ga nije mazilo. Ispočetka su on i Darka najprije mučili muke sa stanom. O tome gdje je u Sarajevu živio, zna se samo iz njegovih “Sjećanja” – kod slikara Mujezinovića, a zatim u jednoj sobi u stanu Mešinog brata. Pretpostavlja se da se neki od tih stanova nalazio na sarajevskoj Skenderiji.

Od 1957. bio je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, danas renomirane teatarske kuće, u kojoj je posao obavljao sa čistim zadovoljstvom, što je i zapisao u “Sjećanjima”.

Godine 1961. je objavio svoj prvi roman Tišine za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlosti, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost Život. Kratko je predsjedavao Savezom književnika Jugoslavije. Godine 1966. objavljen mu je roman Derviš i smrt, koji je književna kritika ocijenila kao prvorazredni događaj i književni domet BiH i cijele Jugoslavije. Za roman je dobio NIN-ovu, Njegoševu i Goranovu nagradu, te AVNOJ-evu i Dvadesetsedmosrpanjsku nagradu. Od 1968. godine je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, te poslije i dopisni član SANU. Godine 1971. je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu.