Ni nakon više od stotinu godina tuzlanski kraj nije dao majstora pisane riječi kakav je bio Meša Selimović. Tuzlacima je zato njegovo ime i danas ponos i dika.

Tušanj i rodna kuća Meše Selimovića
Rodna kuća Meše Selimovića je u Tušnju, tuzlanskoj mahali u kojoj je pisac rođen 26. aprila 1910. godine. U Tuzli je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studij jugoslovenske književnosti upisao je 1930. godine u Beogradu. Kad je 1934. diplomirao, vratio se da predaje u tuzlanskoj gimnaziji.
Roditelji su mu bili Alija i Paša, rođena Šabanović. O djetinjstvu u tuzlanskoj mahali i ljudima koji su ga oblikovali pisao je u autobiografskoj knjizi Sjećanja, objavljenoj 1976. godine. Tušanj je danas poznat i po istoimenom stadionu, na kojem igra FK Sloboda.
Prve dvije godine rata proveo je u Tuzli, gdje je uhapšen zbog saradnje s partizanima. U maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju i postao politički komesar Tuzlanskog odreda.
Gimnazija s njegovim imenom
Velika gimnazija u Tuzli, u kojoj je bio i učenik i profesor, od 1989. godine zove se Gimnazija „Meša Selimović“. Škola je otvorena 1899. godine, pa je 2024. obilježila 125 godina rada.

Nagrada za najbolji roman
Tuzla od 2002. godine na književnim susretima „Cum grano salis“ dodjeljuje nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen prethodne godine u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Nagrada je ustanovljena 2001. godine na prijedlog tadašnjeg načelnika Jasmina Imamovića, a dobitnik uz novčani iznos dobija i skulpturu. Dobili su je, među ostalima, Ivica Đikić, Miljenko Jergović i Mirko Kovač, a posljednji dobitnik je Jurica Pavičić, za roman Žigice.
Tuzla tragom Meše Selimovića
U centru Tuzle, jedan pored drugog, stoje kipovi dvojice slavnih Tuzlaka, Meše Selimovića i slikara Ismeta Mujezinovića, koji je rođen 1907. godine, tri godine prije Meše.
Ko dolazi u Tuzlu tragom pisca, može krenuti od Tušnja, gdje je rodna kuća Meše Selimovića, pa preko kipova u centru grada stići do gimnazije koja nosi njegovo ime. Za odmor od šetnje tu su Panonska jezera, slana jezera u samom gradu.
Ismet Mujezinović – nema vremena u kojem nije bio, niti će kada prestati biti
Sarajevo i Derviš i smrt
Poslije oslobođenja nekoliko godina radio je u Beogradu, a od 1947. godine živio je u Sarajevu sa suprugom Darkom. U tom gradu proveo je gotovo četvrt stoljeća. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu, bio umjetnički direktor Bosna filma, direktor Drame Narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost.
Prvi roman, Tišine, objavio je 1961. godine, a pet godina kasnije Derviš i smrt, za koji je dobio NIN-ovu, Goranovu i Njegoševu nagradu. Roman je nastao iz porodične tragedije: Mešin najstariji brat Šefkija strijeljan je na kraju rata, a šejh Ahmed Nurudin u romanu pokušava spasiti brata Haruna iz zatvora. Radnja se dešava u Bosni 18. stoljeća, a šejh priču piše kao vlastitu ispovijest. Godine 1970. izašla je Tvrđava, a 1974. roman Ostrvo. Oba romana po kojima se i danas najviše pamti objavio je dok je živio u Sarajevu. Bio je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i član akademija nauka i umjetnosti BiH i Srbije, a Univerzitet u Sarajevu dodijelio mu je 1971. godine počasni doktorat.
Posljednje godine
Penzionisan je 1971. godine i iste godine preselio se u Beograd, grad u kojem je studirao. Tamo je umro 11. jula 1982. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju. Stotu godišnjicu njegovog rođenja Tuzla i Sarajevo zajedno su obilježili 2010. godine. U Sarajevu mu je bista na Trgu oslobođenja, ispred Ekonomskog fakulteta, a njegov lik nosi i novčanica od pet konvertibilnih maraka.












