Pismo koje je kraljica Katarina napisala svojoj dječici pred smrt, Sigismundu i Katarini koju su Turci zarobili, odveli u Tursku i koje nije nikada više vidjela.
Piše: Enver Imamović
Bosanski vladari su po običaju svog vremena sa pratnjom boravili sad u ovom sad u onom gradu, mada im je Bobovac bio stolni grad. Tako se desilo da je nenadani prodor Turaka 1463. godine zatekao članove dinastije raštrkane na raznim stranama Bosne. Kralj Stjepan Tomašević sa stricem Radivojem zatekao se u Jajcu i tu je smaknut. Njegova žena kraljica Mara, zatekla se u kupreškom gradu, kraljica Katarina udova kralja Tomaša, na Kozogradu iznad Fojnice, dok su njena djeca, princeza Katarina i princ Sigismund bili u Zvečaju na Vrbasu itd.
Kraljica Katarina se s pratnjom uspjela izvući iz opkoljenog Kozograda i spasiti se, dok su joj djeca u Zvečaju bila zarobljena i odvedena u Tursku. Majka ih nije nikada više vidjela. Sačuvani dokumenti svjedoče da je sve do smrti ulagala velike napore da ih povrati, ili barem sazna o njihovoj sudbini. Kada je čula da su oboje primili islam i da ih neće nikada više vidjeti, pala je u postelju, a malo potom umrla. Zakopana je u Rimu, gdje je do smrti živjela u izbjeglistvu.
Oproštajno pismo upućeno njenoj djeci
(literarni prikaz iz djela E. Imamovića: “Propast Kraljevstva bosanskog”)
“Kad smo se onomad rastali na Bobovcu, i kad sam vas uputila na Zvečaj, s namjerom da vam se kasnije pridružim, ko je mogao pomisliti da mi je Svevišnji odredio najcrnju sudbinu koja može zadesiti jednu majku – da izgubi i nikada više ne vidi svoju djecu. Saznavši za tužnu vijest da ste u rukama strašnog dušmana, majka vam je od tuge i boli pala u postelju, od čega se ni do danas nisam oporavila, i s time idem u grob.
Mene je dušman zatekao u Kozogradu, u kojem ste oboje tako rado boravili. O, kamo sreće da ste i ovaj put bili sa mnom, izbjegli biste strašnu sudbinu u koju ste, ne svojom krivnjom upali. Majka vam je uspjela izmaći iz grada, i tako sam se spasila. Ali to me nije učinilo nimalo sretnom – ta kako bih mogla bez vas! Kako da podnesem surovu stvarnost da vas je majka izgubila.
Mila moja Katarina, mili moj Sigismunde, gdje ste mi sada, s kime ste i kako vam je? U čijim ste rukama, kako je dušman postupio s vama, je li vam nanio bol? Ko se brine o vama? Nedostaju li vam one priče s kojima sam vas uspavljivala? Ko te Katarina umjesto mene privija na grudi dok grmi, čega si se toliko plašila, kao i visoke kule na Bobovcu!
Katarina, djevojčice moja! Rasla si bez oca, a sad ćeš i bez majke. Tako si mala a već toliko nesretna! Čije li grijehe ispaštaš jer ih nisi ih mogla sama zaraditi s tako malo godina! Neka te Bog čuva, kojem se za oboje vas molim i danju i noću!
Rasla si uz majku devet ljeta, nemoj me zaboraviti! Danas-sutra ćeš i sama postati majka pa ćeš tada bolje shvatiti dubinu tuge tvoje nesretne majke, što nas je nesmiljena sudbina za svagda razdvojila.
Kakav god ti bude životni put, podnesi sudbinu, jer je sve od Boga! Onaj ko ti bude namijenjen za muža-gospodara, prihvati ga, povinuj se sudbini! Nastoj da se po tvome držanju uvijek prepozna da si kraljevskog roda, i ne zaboravi da si bosanska princeza!
A ti Sigismunde, momčiću moj, majčina radosti, podnesi hrabro sve što nam se desilo, i svim tvojim Kotromanićima i čitavoj Bosni! Trebao si naslijediti krunu tvoga oca i sjesti na djedovsko prijestolje, ali sudbina ti je odredila drugačiji put. Rasteš daleko od svoje zemlje i svoje nesretne majke. Učini sve da pokažes da si Kotromanić, kojima i po Božijoj pravdi pripada čast i slava, ma gdje da su!
Majka ti Sigismunde stavlja na dušu dvije stvari: brini se umjesto oca i majke za svoju sestricu! Oboje ste u tuđini, među stranim svijetom i sad ste sve jedno drugome. Nemojte se zaboraviti! Kad god budete skupa, podsjetite se na očinski dom, na dragu vam Bosnu i vrijeme kad smo na Bobovcu bili svi na okupu i sretni, ne sluteći šta će nas snaći.
Druga stvar koju ti stavljam na dušu tiče se mene: ako ikada budeš u prilici, vrati mi iz tuđine kosti i sahrani ih uz vašeg oca, a moga muža, u grobnicu Kotromaniča na Bobovcu! Neka smo barem mrtvi na okupu!
Još nešto obadvome od majke: napuštajući zemlju uspjela sam ponešto ponijeti što pripada uspomeni vaših roditelja. Tebi Sigismunde ostavljam oćev mač, bodež, mamuze i plašt, a tebi Katarina moj plašt i krunski nakit koji sam dobila kad sam postala kraljica bosanska. Uz to, za oboje imam još ponešto, a za vas je vrijedno utoliko što je iz očinskog vam doma i Bosne, koja vas porodi. Sve ovo nabrojano sam pohranila u papinsku riznicu u Rimu, s nalogom da vam se preda ako ikako to bude moguće.
Ostajte mi zbogom, draga djeco moja, ljubi vas i grli vaša tužna i nesretna majka, koja liježe u grob slomljena srca za vama i nesretnom nam zemljom.”
Historijski osvrt
Kraljica Katarina je umrla, a da nije uspjela ni vidjeti ni povratiti djecu iz turskog zarobljeništva. Sigismund je odrastao na sultanovom dvoru među prinčevima. Po primanju islama dobio je ime Ishak. Suvremenici su zabilježili da se isticao ostroumnošću i hrabrošću. Dosegao je visoke časti i ugled. Za ženu je imao pripadnicu carskog roda. Jedno vrijeme je bio sandžak-beg Karasija u Maloj Aziji. Manjkaju pobliži podaci o njegovom životu, pa i o tome kako je završio život i gdje mu se nalazi mezar.
O princezi Katarini također manjkaju potpuniji podaci. Zna se da je bila udata za visokog dostojanstvenika. Živjela je i umrla u Skoplju. Turbe joj se nalazi na brežuljku Utjan Babi u Skoplju koje je porušeno u potresu 1963. godine. Prije nekolio godina obnovljeno je. Pokrenut je i projekt povratka iz Rima posmrtnih ostataka kraljice Katarine koji je u toku.
https://furaj.ba/dev2/turbe-princeze-katarine-simbol-bh-historije-u-s-makedoniji/
