Pogled iznutra na ZOI 84.

Organizacija Olimpijade je jedan veoma složen, multidisciplinaran projekt sa mnogo aspekata, pa i sa tehničkog. Iako se je u to vrijeme u novinama dosta pisalo i o organizatorima u raznim segmentima Igara, mnogi ljudi nisu opšte svjesni šta je sve trebalo uraditi da bi se Igre organizovale, a pogotovo tako uspješno, i kroz šta su sve prolazili ljudi koji su u tome neposredno učestvovali. 

Ovih dana navršava se 39 godina od 14. ZOI, najvećeg sportskog dogadjaja održanog na području bivše Jugoslavije. Nekoliko priloga na temu Olimpijade na ovom blogu govore o Igrama posmatranim izvana, o atmosferi u gradu i na planinama, o sportistima i sportskim rezultatima, a tu su i video linkovi i fotografije koje dočaravaju te trenutke slavlja i velikog uspjeha jednog grada i jedne zemlje. I kada god se približi godišnjica, već unaprijed znam da će se spominjati baklja i plamen, cermonije zatvaranja i otvaranja, “Bolero” i Jure Franko, restorani i kafane i sjajna atmosfera na ulicama grada i na planinama oko njega. A ja nekako uvijek osjetim potrebu da kažem nešto o onima koji su sve to organizovali, koji su omogućili da bude što je bilo i kako je bilo, onima koji nisu mogli doživjeti tu atmosferu na ulicama jer su morali ili htjeli biti negdje drugdje – na mašinama za uredjenje staza, na operativnim sastancima, na mikserima, na radio i drugim centralama, u sudijskim tornjevima, u računarskom centru, reportažnim kolima, na bezbjednosnim punktovima, itd. Stotine zaposlenih i hiljade volontera radilo je na pripremi Igara danima, sedmicama, a neki i mjesecima i godinama. Neki od volontera se javljaju i na ovom blogu sa svojim komentarima i iskustvima i to donekle daje svjetlo i u strukturu organizacije ZOI. Organizacija Olimpijade je jedan veoma složen, multidisciplinaran projekt sa mnogo aspekata, pa i sa tehničkog. Iako se je u to vrijeme u novinama dosta pisalo i o organizatorima u raznim segmentima Igara, mnogi ljudi nisu opšte svjesni šta je sve trebalo uraditi da bi se Igre organizovale, a pogotovo tako uspješno, i kroz šta su sve prolazili ljudi koji su u tome neposredno učestvovali. Htio bih da kažem nešto o segmentu tehnologije, oblasti u kojoj smo takodje postigli veliki uspjeh, a što nije dovoljno poznato običnom svijetu.

https://www.youtube.com/watch?v=7VPR_r8wgog

Imao sam veliku čast i zadovoljstvo da budem neposredan učesnik u organizaciji Igara. Žika Bobar i ja smo bili pomoćnici direktora Sektora elektronske tehnologije OK ZOI, a direktor je bio Mladen Štambuk – Šćap, interesantno, sva trojica dovlablogovci. Doduše, njih dvojica se baš i ne javljaju često, ali sam siguran da redovno zaviruju i da vide šta se dešava. Sektor je pokrivao slijedeće segmente tehnologije u službi organizacije Igara: kompjuterski sistem i razvoj vlastitog software-a za sve sportske discipline i akreditaciju, komunikacioni sistem, sistemi za mjerenje i objavu rezultata i povezivanje na TV, ozvučenje, opremanje press centara i sistem za akreditiranje. Bio je to veliki, krasan izazov, najljepši i najdraži posao koji sam radio u svojoj 40-to godišnjoj karijeri. Tehnologija današnjeg vremena je bila tek u povoju, pa je teško dati presjek problema s kojima smo se susretali, a da to ne izazove nevjericu, možda čak i podsmjeh današnjih generacija. IBM-ov, u to vrijeme najsavremeniji kompjuterski sistem sa oko 250 terminala (PC-vi još nisu postojali), koji je nakon ZOI preuzela Privredna banka, imao je možda ukupan kapacitet manji od današnjeg laptopa. Naš softwerski tim, u koji su bili uključeni programeri iz čitave Jugoslavije, a najviše iz Hrvatske i iz Sarajeva, uradio je software koji praktično nije imao greške i koji je prodan, nakon Olimpijade, organizatorima slijedećih Igara u Calgary-ju. Veliki broj naših software-ista i drugih tehničkih struka je bio angažiran od strane organizatora kasnijih olimpijskih igara u Calgary-ju, Albertville-u, Barceloni, itd. Šef našeg software-skog tima Boris Sakač je postao i stalni savjetnik A. Samaranch-a za informacione sisteme. Treba reći da tada nije bilo ni Interneta, ni digitalnih kamera, pa je velika stvar, a i velika investicija bila, recimo, telefoto, za potrebe novinara . Ja sam bio zadužen za projekat komunikacionog sistema koji je pokrivao sva borilišta, sve press centre, olimpijska sela, operativne centre bezbjednosti, saobraćaja, zdravstva, vojske, protokola i transporta. Svako borilište je opet imalo svoj komunikacioni radio centar sa nekoliko podsistema – sudije, uredjenje staza, organizatori, itd. Naravno, nije još bilo mobilnih telefona i Skype-a, a zadatak je bio da se što više ljudi uveže u sistem i da se hijerarhijom komunikacionog sistema poveže i hijerarhija u odlučivanju i djelovanju najvišeg operativnog rukovodstva u kriznim situacijama, sve to uz minimalna ulaganja. Posebna mreža sa profesionalnim radio stanicama pokrivala je operativno rukovodstvo od 41, odnosno 47 ljudi. Tu su bili uključeni članovi MOK-a i rukovodstvo OK ZOI (predsjednik, pomoćnici, generalni sekretar, direktori i pomoćnici direktora sektora, bezbjednost, par ministara, direktori firmi koje su održavale postrojenja). Sačuvao sam ovu listu, jer mi stoji skupa sa mojom akreditacijom, kao uspomena. Mićo se u svom prilogu pita šta je sa ljudima iz tog vremena, pa mislim da može biti interesantno pogledati spisak, te ga prilažem skupa sa akreditacijom. Pogledajte ga, ima interesantnih imena, biće priča i sjećanja. Mnogih sa ove liste nažalost već odavno nema, medju njima ni B. Mikulića, U. Uzelca, A. Sučića, H.A, Samaranch-a, A. Takača ….

Pored osnovne kičme sistema, koju je činio profesionalni radio sistem nabavljen od Motorole, sa repetitorima na Trebeviću, Bjelašnici i Humu i centralom u Glavnom operativnom centru preko puta Pozorišta, uključeni su bili i radioamateri i vojska. Vojska nam je davala svu moguću podršku, uključivo i opremu za glavnu telefonsku centralu, zajedno sa 24-satnom dežurom, kao i dežurom na borilištima. Radio amateri su opet posebna priča – stotine njih je bilo uključeno u sistem sa svojim radio stanicama. Američka firma Motorola je bila i sponzor Igara i napravila je tada svjetsku promociju prvog pager sistema sa digitalnim ekranom, na koji su se mogle primati tekstualne poruke. Te pager-e smo takodjer koristili u sistemu, pa ih vratili nakon Igara. Ljudi iz tehnike su mjesecima pričali o tome čudu, koje danas izgleda tako obično i normalno.

Jedan od kritičnih momenata koji sam imao u toku priprema je bio kada je Austrija, svjetska velesila u skijaškim sportovima, zvanično poslala pismo da otkazuje učešće na ZOI i to radi toga što im nismo dozvolili da koriste svoje radio stanice na frekvencijama koje su imali. Već tada je naime bio običaj da pojedini timovi-federacije imaju svoje interne profesionalne radio mreže koje koriste za vrijeme treninga i takmičenja. Medjutim, da ne bi došlo do medjusobnog ometanja, morala se je napraviti prijava frekvencija, uraditi frekventni plan i izdati dozvole za rad. Mi Austrijancima nismo mogli dati tu dozvolu, jer bi ometali profesionalnu radio mrežu sarajevskih vatrogasaca. I s tim otkazom, naravno, nastade prava ludnica! Odoh na raport kod Mikulića, s njim Artur Takač i Ahmed Karabegović, svi onako, da kažem, poljuti. Objasnim šta je i kako je, da odobrenje može dati samo Savezna direkcija za radio veze u Beogradu, ali da oni to neće učiniti i sl. Odluka pade da sa Ahmedom idem kod Milanka Renovice, valjda je onda bio predsjednik Vlade, ili predsjednik Predsjedništva BiH. Mi tamo u Predsjedništvo, on nas primi i fino popijemo kafu, ali ruži … ne prestaje. Ipak, intervenisaće, kaže, a ja znam da nema šanse – u Direkciji su generali policije i vojske i nema govora da se nekome dozvoli da ometa frekvencije. Na kraju, dodjoše Austrijanci, nadjosmo rješenje tako da posudimo radio stanice na drugim frekvencijama od nekoga od mojih kolega iz Juge, pa su Austrijanci njih koristili za vrijeme Igara.

I rukovodstvo OK i naš sektor su, po mom mišljenju radili i djelovali odlično. Doista nikada nisam imao priliku raditi i živjeti s toliko ljudi ponesenih takvom željom i ushitom za uspjeh jednog projekta i ostvarenje jednog cilja. Bila je to mješavina ljubavi prema svom poslu, želje za uspjehom, ljubavi prema gradu i državi, osjećaja ponosa i patriotizma, iscjedjivanje zadnjih atoma snage i znanja da se uradi najbolje, najviše …. Znali smo tamo u sektoru ostajati mjesecima do kasnih sati, često i iza pola noći. Mojoj kćerki Maši je bilo tri-četiri godine i znalo se desiti da je danima, možda čak i sedmicama, ne vidim budnu – kad dodjem kasno navečer ona već spava, a kad odem ujutro rano, ona još spava. Rado bih to učinio, ali oklijevam da ovdje spomenem imena ostalih ljudi u našem sektoru. Mnoge su godine prošle, a mene su snašle, pa znam da bih dosta njih zaboravio spomenuti i možda je bolje da „ne barkam“. Ali, ako iko od njih čita ovu moju pisaniju, hvala njemu ili njoj na saradnji, zajedničkom uspjehu i druženju. Nekolicina nije više medju živima, a ja znam za smrt Brace Ebnera, Zlatka Dalfoga i Nine Jurkovića.

Kad već spomenuh umrle, pa i najviše rukovodstvo, osjećam potrebu da kažem, a obzirom na razne priče oko njega i njegove ličnosti, da je Branko Mikulić, po mom dubokom ubjedjenju, bio izuzetno dobar rukovodilac, veoma zaslužan za uspjeh Igara. Branko je imao sposobnost da pažljivo sasluša saradnike i informacije, razabere šta je iz nje bitno za njegov nivo odlučivanja i donese odluke. Rijedak talenat za ondašnje rukovodioce , a posebno za političare! Nakon Igara, priredio je večeru za kompletan rukovodni tim u restoranu ZOI u Skenderiji, zahvalio se na našem radu i trudu i čestitao na uspjehu, podijelio nam skromne suvenire i onda nas posebno zamolio da se ne razilazimo i da ostanemo u novoj organizaciji koja treba da nastavi koristiti olimpijska borilišta i kapacitete. Sjećam se njegovih riječi: „Naš zadatak nije gotov, ovo je samo pola puta. Biće gotov tek onda kada Sarajevo postane svjetski zimski centar“.

Poseban, rekao bih, emocionalni i psihički izazov za tehnička lica na poslovima ove vrste je činjenica da toliko radiš da nešto izgradiš, da bi to isto, nakon završetka manifestacije, jednostavno morao razgraditi i sistem dokinuti. Ipak, ponavljam, nikada ni jedan posao nisam i neću raditi sa takvim žarom, voljom i entuzijazmom i nikada vjerovatno neće biti moguće okupiti tako divne ljude oko sebe, ujedinjene željom da se napravi nešto o čemu su naši preci mogli samo sanjati, da se naš grad i država predstave svijetu u najboljem svjetlu i u najboljem izdanju. S druge strane, rekao bih kao vrstu nagrade, mi smo imali priliku da vidimo i doživimo svijet u direktnom susretu i to na našem terenu. Američka ABC kompanija je imala, čini mi se oko 200 ljudi u Sarajevu. Pored vrhunskih sportista, došla su nam i vrhunska tehnička lica, poznati i veliki biznismeni, prinčevi i kraljevi, predsjednici vlada…. Bilo je tu i direktnih susreta i kontakata. Da malo razbijem monotoniju pripovjedanja, evo još jedne anegdote. Imao sam neobičan dogadjaj vezan za Armana Hammer-a, vlasnika firme Occidental Petroleum, poznatog američkog biznismena i filantropa, koji je bio porjeklom Rus i sa Rusima imao posebne odnose, i prije i za vrijeme hladnog rata, pa je utoliko u SAD-u imao neki poseban status. Gosp. Hammer je boravio u Sarajevu par dana za vrijeme ZOI i onda otišao dalje, u Evropu, privatnim avionom. Čim su sletjeli u Beč, otkrili su da je zaboravljen „krzneni šešir“, ma mi bi bogami rekli – šubara. Ja u operativnom centru negdje poslije pola noći, zvoni telefon i javlja se njegov sekretar, i sav, onako, prekinut, objasni mi problem. Ja ne znam što čovjek jednostavno ne ode i ne kupi Armanu drugu šubaru, ali nije moje da pitam, kontam neka je uspomena, možda od Brežnjeva ili Tite, a on eto u svakom slučaju moli da ja pomognem da se šešir pronadje negdje, iako ne znaju baš tačno gdje …. biće najprije u Vučku na Jahorini, pa da se donese do aerodroma, ako ikako može. Oni će odmah poslati avion nazad! Po šubaru! Šta ću, kako ću, stavim ti ja u pogon svoj komunikacioni sistem, pozovem radio vezom prvo mog Rolanda, Švajcarca koji je sa svojim timom pokrivao centar na Jahorini. On provede dalje.. eh, ali Vučko spava,… direktor je negdje na Jahorini, pa druga radio veza, onda telefon, pa vojni telefon, nekoliko se ljudi dobrovoljno uključi, neki bogami budu i probudjeni, i ponovo radio, … evo je.. našli smo je. U to se baš i smjena milicajaca svakako vraća u grad, …. šubara dodje na aerodrom ujutro u šest. Avion je bio tamo već u sedam i po, Arman imao svoj širše bezbeli oko devet, a ja, nekad kasnije dobio lijepo pismo zahvalnosti. E da je danas tražiti šubaru – nazoveš mobilnim, ili Skype-om, onaj tamo uslika i pita jeli ovo, ti kažeš jeste, i gotovo, čiča-mića. A još za nekoliko olimpijada, moći će se neko kao onaj Armanov jado jednostavno stvoriti u Vučku – vrrrrllllm, baš kao oni iz Star Trek-a, pokupiti šubaru i opet vrrrrllm, nazad u Beč. E, zato mi malo čekamo pa da opet budu ZOI u Rajvosa.

Šalu na stranu, gledajući čak i sa današnje distance mislim da smo zbilja uspjeli … uostalom, znam to zasigurno, dobio sam potvrdu za to mnogo puta za vrijeme svog već i predugog boravka u USA.

Ali…. onda dodjoše te devedesete.…

Mašo Užičanin, Dovla.net