Fotografija koju je nepoznati austrougarski fotograf snimio 18.juna 1905. godine, na kojoj je predstavljena panorama tadašnjeg Višegrada je historijski dokument star više od stotinu godina.
To je svjedočanstvo kako je i šta bilo u Višegradu u trenutku dok je fotoaparat škljocnuo, a savremenicima je poređenje kako to sve izgleda danas.
Bar desetak građevina, kapitalnih objekata, snimljenih početkom dvadesetog vijeka i danas postoji u nešto izmijenjenom obliku i gabaritu.
Ono što je stalno, vijekovima nepromjenljivo, je most Mehmed-paše Sokolovića, koji na fotografiji izgleda kao i u ovo vrijeme s tim što se na njegovoj kapiji naziru neki nepoznati predmeti.
Preko puta mosta, gdje je neimar Ćuprije na Drini Kodža Mimar Sinan sagradio Karavan saraj ili Kameni han, vidljivi su obrisi ogromne građevine, koja je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pretvorena u prvu školu, a kasnije u Titovoj Jugoslaviji u gimnaziju.
Kompletan plato sa zgradom stare gimnazije, nešto modifikovanoj od izgleda na ovoj fotografiji, je zadržan do prije tri godine kada je ova građevina, prepuna đačkih i profesorskih uspomena, srušena zbog planirane gradnje objekata Hidroelektrane “Višegrad” od čega se opet odustalo.
Na desnoj obali Drine dominira Lotikin hotel, ugostiteljski objekat jevrejske porodice Cilermajerovih. Lotika je i jedan od likova u romanu Ive Andrića “Na Drini ćuprija”. Zgrada bivšeg hotela i danas je u dobrom stanju, ali u drugoj namjeni.
Do pravoslavnog hrama na brijegu Megdan, izgrađenog krajem 18. vijeka, i na fotografiji vodi vijugava staza iz centra grada, a na mjestu današnjeg Srpskog vojničkog groblja vidljivi su ostaci nekih porušenih objekata.
Ispod brda Bikavac bijeli se sinagoga za koju je tada govoreno da je najmodernija u BiH. I ovaj objekat je poslije Drugog svjetskog rata mijenjao namjenu i to više puta, a u njemu se sad nalazi zgrada boračke organizacije.
Bikavac su pedantni Austrijanci uredili po svojim mjerilima izgradivši, što se vidi na fotografiji, kasarnu, bolnicu, staze za pješake, kao i hladnjak na isturenom dijelu brda prema varoši. Hladnjak i danas postoji.
Na ostatke turske kasabe, koja austrougarskom aneksijom BiH postaje moderna varošica, podsjećaju i dvije džamije, jedna u blizini Ćuprije, a druga pored mosta na rijeci Rzavu.
Na fotografiji je prepoznatljiva i zgrada, kod mosta, koju su izgradile austrougarske vlasti za smještaj osnovne škole, a prva četiri razreda u njoj je 1903. godine završio i Ivo Andrić.
U tom objektu, koji je izuzetno očuvan, danas se nalazi Andrićeva spomen-učionica.
Sve veće građevine u vrijeme nastanka ove fotografije bile su u posjedu bogatih jevrejskih porodica i danas su još pogodne za stanovanje ili su pretvorene u prostor za administraciju.
Naseljeni dio na desnoj obali Rzava omeđen glavnim putem iz grada prema Prvom drumu, koji je vodio prema Srbiji, narod je dugo godina i poslije Drugog svjetskog rata zvao – Ciganska mahala.
Taj Prvi drum, makadamski put za Užice, asfaltiran je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka… Kasno, jer je, izgradnjom pruge uskog kolosjeka, izgubio na značaju.
Željeznička pruga od Sarajeva do Višegrada izgrađena je 1906. godine, odnosno godinu dana nakon što je načinjena ova fotografija.
Zanimljivo je da se na starim fotografijama Višegrada, snimljenim za vrijeme austrougarske valdavine, skoro nigdje ne naziru stabla drveća a svi rzavski i drinski bregovi su goli kao poslije požara.
Hroničar višegradskih zbivanja, sada pokojni, novinar Ljubomir Mutapčić u svojim istraživanjima je došao do podataka da su tek nakon izgradnje pruge okupacione vlasti pristupile organizovanom sađenju ukrasnog drveća.
Tako je Zemaljska vlada u Sarajevu naredila da se na svim željezničkim stanicama zasade stabla lipe, koja i danas postoje, a ovo drvo posađeno je i ispred zgrada “državnih institucija” kao što su opština, sud, pa i pored hotela i drugih važnih objekata.
Trase svih važnijih saobraćajnica koje su projektovali austrougarski inženjeri, nakon velikog povodnja 1896. godine, kad je razbješnjela Drina odnijela pola grada, i danas su aktuelne i njima se odvija saobraćaj u gradu i van njega.
Višegrad, nažalost, još nema svoju monografiju niti muzej gdje bi sigurno i ova dragocjena fotografija imala svoje značajno mjesto.
SRNA
