Priča Indonežanke koja se zbog ljubavi doselila u BiH
Prekrasne obale Balija i savršenu klimu mlada Indonežanka Palestina zamijenila je Sarajevom. Gotovo na drugi kraj svijet pošla je isključivo iz ljubavi i – nije se pokajala.
Razgovarala: Semra Hodžić
Supruga Sedina, porijeklom iz Srebrenice, upoznala je tokom studija na Međunarodnom sajmu kulture u Maleziji 2013. godine. Zaljubili su se, maštali o porodici i o tome kako će nastaviti život u toj dalekoj zemlji gdje su planirali ostati najmanje pet godina zbog njenog posla. Sedin je ostao bez vize, a Palestina je naravno krenula za njim. Iako su se željeli vratiti u Maleziju, njihove želje su se promijenile – žele ostati u Sarajevu.
Palestina se brinula zbog dolaska u Sarajevo jer nije znala jezik, a i plašila se da neće naći posao jer ga je teško pronaći i za one koji su rođeni ovdje. U Maleziji je imala karijeru, a u Indoneziji veliku porodicu. Kao najstarije dijete od svoje devetero braće i sestara morala im je pomagati, ali je sve ostavila – samo zbog ljubavi. Kada je ovdje došla nije razumijela nijednu riječ našeg jezika, pa joj je najteže padalo upravo njegovo učenje. Njime danas poprilično dobro vlada. Ipak, nevolje su joj stvarali padeži i brojni sinonimi sa kojima se i danas bori i uči ih.
Ubrzo nakon svog dolaska u glavni grad BiH zaposlila se u Ambasadi Indonezije, našla je prijateljice, upisala kurs bosanskog jezika. U Sarajevu je rodila i kćerku koju čuva nana dok Palestina radi. Nažalost nema vremena da je uči svom maternjem, jer i ona još uvijek uči naš jezik. Žao joj je što je tako, ali smatra da ima vremena da nauči i indonežanski.
Unatoč tome što su tako daleko njena porodica je sretna i zahvalna što je ovdje našla svoju sreću, smatraju da je za nju lakše živjeti ovdje nego u Indoneziji.
Svog rodnog otoka sjeća se još prije ekspanzije turizma, dok nije bilo luksuznih resorta, a za svoje sunarodnjake kaže da su veoma prijateljski nastrojeni. O Bosni ne znaju gotovo ništa osim da je u njoj bio rat, a gledali su i filmove ratne tematike – film „U zemlji krvi i meda“ koju je režirala holivudska zvijezda Angelina Jolie i jedini bh. film koji je nagrađen Oscarom „Ničija zemlja“ u režiji Danisa Tanovića. Nju ratne priče ražaloste, jer je njen suprug izgubio oca i veliki dio porodice u srebreničkom genocidu, tako da se uvijek rasplače kada dođe u Potočare.
Kada su u pitanju različitosti, Palestina kaže da se u Indoneziji više i strožije prakticira islam, ali da su u BiH muslimani otvorenijeg uma i da ne osuđuju. Tokom ramazana ovdje svi restorani rade, dok je u njenoj zemlji to drugačije, a najveće gužve su im za Bajram kada ne preporučuje posjetu Indoneziji.
Za Bosance i Hercegovce kažu da imaju dobru energiju, da su veoma pričljivi i direktni, a Bosanke su za nju najljepše žene i misli da se nikada ne trebaju šminkati.
Slični smo po tome što volimo kafu, ali u Indoneziji je piju mnogo jaču. Kada je došla shvatila je da često pijemo kafu, pa tako da danas ni sama ne može zamisliti dan bez crne kafe.
Od tradicionalnih bosanskih jela voli pitu koju njena svekrva, koju zove mama, pravi često – a najdraže su joj krompiruša i burek. Voli i ćevape, ali obavezno sa lukom. Da se odlično uklopila u našu sredinu pokazuje i činjenica da je baš zavoljela janjetinu s ražnja. Smatra da su mliječni proizvodi iz BiH najbolji na svijetu, da je meso dosta kvalitetnije i jeftinije nego u Indoneziji, te da je organsko. Indonežanska kuhinja razlikuje se od naše po tome što stavljaju dosta začina i ponekad joj nedostaje, ali nije u prilici da nabavi sve sastojke kako bi i ona pravila domaća jela svoje kuhinje ovdje.
Medeni mjesec provela je na putovanju po Bosni i slaže se sa ambasadoricom Indonezije u BiH koja joj je rekla da je naša zemlja raj na zemlji, a i sama je mnogo voli. Obišla je Bihać, Jajce, Brčko, Mostar, ali za nju je najljepše Sarajevo, a dopao joj se i Neum. U Indoneziju ne putuje često jer pomaže svoju porodicu, stoga umjesto na avionsku kartu radije šalje novac njima. Ipak, kaže da je najljepše tamo putovati u augustu ili septembru, ili aprilu.
