Piše: Milorad Bjelogrlić
Tog 6. maja 1941. godine, kada se rodio bio je utorak, a 1. maja 2022. kada je preminuo, bila je nedelja. Između ta dva datuma, u tu nepunu 81 godinu ili 29.580 dana je stao život Ivice Osima, posljednjeg selektora SFRJ. Život i karijera za ponos. Svaka smrt je prerana kada su u pitanju ljudi kao što je Osim. Vijest o njegovom odlasku je pogodila mnogo širi region nego što je Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Odjeknula je i u Srbiji, Hrvatskoj, Austriji, Japanu… Iza čovjekove tjelesne smrti ostaju njegova dela, njegova sposobnost, njegova suština.
Sa Željom je igrao u finalu Kupa Jugoslavije i polufinale Kupa UEFA, sa Partizanom je osvojio Kup Jugoslavije, sa Panatinaikosom Kup i Super kup Grčke, sa Šturmom više puta bio šampion Austrije i redovni učesnik Lige šampiona, sa Džef junajtedom u Japanu trijumfovao u Kupu Cara, sa Jugoslavijom bio peti na svetu, osvajač bronze na Olimpijadi u Los Anđelesu. Od Japana je stvorio respektabilnu reprezentaciju. Svuda gdje je radio je ostavio zapažen trag. O njemu su u Austriji, Bosni i Hercegovini, Japanu napisane knjige i snimljeni filmovi. Samo je prošlost utvrđena i nepomična. To nas vraća u ona vremena sredinom i krajem osamdesetih u ta vjerovatno najplodija doba koja smo doživjeli.
Sada kada je otišao u rajske doline ostavio je niz uspomena. Uspomene imaju čudnu moć. Vraćaju na mjesta, adrese, gradove, događaje. Poznavao sam ga skoro 40 godina. Ne postoje dječačke godine bez fudbalskih junaka. Bio je majstor i vješt, daleko bolji od drugih. Autentični fudbalski bekrija. Fudbal u njegovoj izvedbi je ličio na valcer. Zbog toga je i zaradio nadimak „Štraus sa Grbavice”, a zbog plave kose zvali su ga Švabo. Bio je jedini Švabo kojeg su u poslijeratnim godinama voljeli i u Sarajevu i u Beogradu, i u Zagrebu i u Mostaru…. U svakom slučaju dorastao talentu kojom su ga častili slučajnost, sudbina ili kako mnogi vjeruju sami Bog. Zasluženo, fudbalskom virtuoznošću je osvojio visoku poziciju u srcima svih jugoslovenskih generacija.
Kreativan, pronicljiv, častan, iskren, vizionar, lojalan, duhovit kada treba. Uvijek je vjerovao u svoje dugogodišnje i oprobano iskustvo, u svoju dalekovidost. I sada se sjećam, kao da je bilo prije pet minuta, kada sam sjedeo sa njim na klupi za rezervne igrače na Grbavici na treningu Željezničara i radio prvi intervju za „Sport”. Pamtim tu jesen 1986. Ima tome godina i godina. On je i zvanično izabran za selektora Jugoslavije, a ja počinjao novinarsko putešestvije. Tresao sam se kao prut kada smo se čuli telefonom i ugovarali razgovor. Život je dalje ispisao kako je teklo naše druženje započeto te jeseni.
Od tada pa sve do nesrećnog rata svakog utorka od jedan do tri u maloj sali Skenderije smo igrali mali fudbal. Švabo i Velija Bećirspahić su redovno igrali sa sarajevskim sportskim novinarima. Za cijeli život sam upamtio te „taktičke detalje”: „Mićo, mora biti u mojoj ekipi. Ja ne mogu da trčim, a on trči i za sebe i za mene”. Bio sam ponosan na njegove reči i stvarno sam uvijek igrao u Švabinoj ekipi. Pape i Piksi su bili nezamjenjivi u reprezentaciji, a ja utorkom obavezno sa njim u ekipi na malom fudbalu.
Početkom rata u BiH kada sam u aprilu 1992. godine stigao u Beograd, prvi mi je ponudio pomoć i rekao da se ne libim da tražim šta god mi treba. U junu kada je odlazio u Panatinaikos, dao mi je broj telefona i rekao da ga slobodno „cimnem” u svako doba dana i noći. Zajedno smo i „oplakali” dvojicu drugara sa „lopte” koji su zbog granatiranja grada poginuli. Zvao me u maju 1994. godine da budem njegov gost u Atini na finalu Lige šampiona kada su igrali Milan – Barselona. Tada sam još imao status izbjeglice i nisam mogao da dobijem pasoš pa nisam ni otišao.
Fudbal je za Švabu bio život, ljubav, sreća, tuga, strast, san koji se ispunio. Igra je za njega bila smisao. Na nju je uvijek gledao kao na veliku radost. Sve je uradio u uspešnoj karijeri što može da se uradi, a nikada nije pokazivao nikakvu aroganciju. Nije se naturao i nametao. Jednostavno je bio neophodan. Nikome nije bio prepreka, a mnogima je nastojao da pomogne. Njegov je sud bio surov, nepotkupljiv, pravičan.
Dok je igrao njegove noge i talenat su slavili u cijeloj bivšoj Jugi. Nikada svoju potvrdu nije tražio u nipodaštavanju drugih, već u vlastitom radu i znanju. Vrlo su rijetki fudbaleri i treneri koji su odbili poziv čuvenog Reala. Švabo je to uradio. Novac mu nikada nije bio primaran i najvažnija stvar u životu. Nije hteo da ostavi Šturm sa kojim je počeo evropsku priču. Spadao je u onu grupu ljudi koji drže datu reč, a obećao je Austrijancima.
Koliko je Švabo bio harizmatičan, cijenjen, poštovan, kako je znao da prenese ljubav prema fudbalu, najbolje govori činjenica da su čak šest reprezentativaca iz njegovog perioda kasnije postali selektori nacionalnih timova na prostorima nekadašnje SFRJ. Mehmed Baždarević i Robert Prosinečki (BiH), Faruk Hadžibegić (Crna Gora), a trojica od njih su sa svojim reprezentacijama i izborili učešće na Mondijalu, Srećko Katanec (Slovenija), Safet Sušić (BiH) i Dragan Stojković (Srbija). Sva šestorica su u više navrata isticali da im je upravo Osim bio ideja vodilja kada su počinjali trenerske karijere. Svi su od Švabe mnogo naučili i zavoljeli trenerski poziv. Sedmi Dejan Savićević je bio član selektorske komisije Jugoslavije.
Bio je istinska veličina. Ta karijera i taj život su pisali istoriju. Čovek mora da ispuni neki zadatak zbog kojeg je postojao na ovom svijetu. Ivica Osim je svoju misiju ostvario. Švabo je vrijednost za koju pouzdano znamo da je ispunio sva iskušenja vremena. Slavu i gospodstvo svog grada i zemlje je sa ponosom prenosio po celom svetu. Nigdje i nikad se nije obrukao.
Minule nedelje su neki izgubili prijatelja, neki voljenog igrača, neki najdražeg trenera, neki poslednju uspomenu na Jugoslaviju, a potpisnik ovih redova čovjeka kojeg je mnogo volio i godinama se družio, koji mi nikada nije odbio da da izjavu, komentar, intervju. Sve što mislim da znam o u fudbalu naučio sam od njega.
Došlo je vrijeme kada nam dragi ljudi počnu da umiru. Uskoro ćemo i mi koji ih se sjećamo i sa kojima smo se družili. Nakupile se godine i njihova težina počinje da se osjeća. Imali smo i mi 18, 25, 35 godina. Nismo bili ovako stari kao sada, kada smo u šestoj ili sedmoj deceniji života. Na pisanje nas tjeraju odlasci ljudi sa kojima smo djelili mladost i te predivne godine. Zbog jedne divne mladosti želim da mu se zahvalim. Bilo je prelijepo.
Svaki čovjek je rođen da umre, a kada umre živi u srcu i sjećanju. Ove redove napisah u čast Ivice Osima kao izvinjenje što ne odoh na sahranu. Švaboni moj, počivaj u miru. Neka ti je laka zemlja.
