“(…) mene još jedino ljubav može iznenaditi.
Putujući pisac
Svih ostalih čuda sam se nagledao.”
Prateći nježne ljubavne stihove, gotovo 90 hiljada duša „zalutalo“ je na Instagram profil „Putujućeg pisca“ i tamo našlo one prave riječi sa kojima se može poistovijetiti.
Kada se upoznajete s njim, uvidite da je putujući pisac jedna emotivna duša, vječiti sanjar koji živi za slučajno i zauvijek, neko s dušom zagubljenom u davnim 70-im.
Pseudonim “Putujuci pisac” je nastao sa namjerom da njegove riječi putuju od srca do srca ljudi, ispričao je za Furaj.ba mladi Maksimiljan Stojadinović iz Požarevca u Srbiji, koji kaže da je prvih mjesec dana broj pratilaca bio ravan nuli, a danas je to cifra o kojoj nije ni sanjao.
Maksimilijan je rođen 12. augusta 1995. godine. Neko je ko uživa u poeziji, Balaševiću, gramofonskim pločama, zori, psima. Trenutno je jedino fokusiran na pisanje. Izdao je u godinu dana dvije knjige koje su sjajno prošle kod publike, a otkrio nam je da uskoro izlazi i treća na kojoj svakodnevno radi.
Njegove dvije knjige ( Ljubavni Lavirint i [NE]Mir ) uskoro će se moći naći i u audio verziji.
Njegovi snovi počeli su da se ostvaruju prije tačno 13 godina, sasvim spontano, dok je ispijao kafu i na računu ispisao prve stihove. Tako je radio svaki puta kada bi ugledao račun ili prazan papir u svesci ili knjigama… Pisanje mu je postalo nešto bez čega ne može zamisliti dan.
Za reakcije ljudi nije mario, samo je želio krenuti za svojim snovima. Zato danas na polici svako jutro prvo svoje dvije knjige ugleda.
Planira i da otvori svoju izdavačku kuću, da pomogne mladim piscima da svoje snove pretvore u javu.
Najveća satisfakcija su mu oni koji su ga zavoljeli kroz ove godine rada. Kaže da je nevjerovatno koliko se ljubavi rodilo i pomirilo na njegovom profilu. Uživa i veliku podršku porodice, i to smatra najvećim vjetrom u leđa jer mu je porodica ispred svega.
Kada ne piše, Maksimilijan čita, gotovo sve žanrove. Sa svojih 26 godina, pročitao je preko 800 naslova i tu prestao da broji, kaže, a izdvaja psihologiju, triler romane i poeziju, koja je svakoga dana u njegovom životu prisutna. Filmovi su mu veliki strast, naročito psihološki trileri i misterije. Rado posjećuje i muzeje širom Srbije i Evrope.
Kada mu je potreban odmor, “nestane” na nekoliko dana. Njegov gušt je neka vikendica uz rijeku, knjiga, upaljene svijeće po stolu i tišina. Smatra da čovjek treba znati sa tišinom, samoćom.
Ne sanja o slavi, već o tome da jednog dana ima svoju porodicu i djecu, jer sa njima mnogo voli da provodi vrijeme. Još samo da nađe tu neku koja je zalutala u ovo vrijeme i ostala vječiti sanjar kao i on.
