U Bitunji kod Stoca, današnjoj općini Berkovići, davne 1932. godine rodio se jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih književnika i mislilaca Alija Isaković.
Na njegovoj rodnoj kući u novembru 2020. godine postavljena je spomen-ploča s njegovim imenom u znak počasti prema velikanu koji nas je toliko zadužio.
“Alija Isaković nas obavezuje zato što se ostvario kao renesansno raskošna i stvaralački dinamična ličnost, najprije vrsnog pripovjedača (romansijer, putopisac i dramatičar), zatim istraživača nacionalne kulture (esejista i književni historičar) potom antologičara, bibliografa i urednika te konačno lingviste i jezikoslovca. Praktično nije ostalo nijedno polje unutar nacionalne literature, niti po dijahronijskoj a niti po sinhronijskoj ravni, gdje Alija Isaković nije imao šta reći i gdje se ne prepoznaje njegov stručni i ljudski doprinos”, rekao je ovim povodom o njegovom liku i djelu profesor Alija Pirić.
Alija Isaković bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“, urednik edicije Kulturno nasljeđe BiH u sarajevskoj „Svjetlosti“. Pohađao je osnovnu i srednju školu u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Jugoslavenske književnosti i „srpskohrvatski jezik“, u Sarajevu. Priredio je više djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanske književnosti „Biserje“ 1972. godine, prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca „Hodoljublje“ 1973, zbornik radova „Hasanaginica, 1774-1974.“, anegdote Nasrudina-hodže 1984, te sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa „Behar“ 1900-1911. godine.
Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo, a pogleda li se sveukupno Isakovićevo djelo, možda i nehotice se nameće usporedba s jednim ključnim prethodnikom – Safvet begom Bašagićem. Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda – to je Isaković ponovio na kraju vijeka.
Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora pomalo zanemareno. No, već je sigurno da je Isaković ostvario kapitalna djela na dva područja:
- kao antologičar i publicist, Alija Isaković je doprinio ne samo reafirmaciji mnogih bošnjačkih pisaca, nego još više marginaliziranoj i potiskivanoj bošnjačkoj tradiciji pisane riječi. Budući da je pisao i publicirao u “zagušljivim” vremenima komunističkih pritisaka, pokazavši i ličnu građansku hrabrost, to su vrijednije njegove antologije i studije poput „BISERJE” – Izbor iz muslimanske književnosti; “Stvarnost”, Zagreb, 1972. godine i „O nacionaliziranju Muslimana”; “101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana”; “Globus”, Zagreb, 1990, čime je otvorio puteve buđenju i osvješćivanju nacionalnoga bića Bošnjaka muslimana.
- kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskog jezika. Njegovi rječnici, „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“, Sarajevo 1993., te „Rječnik bosanskoga jezika“, Sarajevo 1995. godine, prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji. Zanimljivo je da je Isaković, koji nije bio profesionalni lingvist, ostvario fundamentalna djela na polju “rječnikopisanja”. Možda je tomu jedan od uzroka i to što školovani stručnjaci, dijelom iz karijerističnih razloga, a i nedostatne nacionalne kristaliziranosti, nisu bili sposobni za takvo ostvarenje. Uz ovo treba napomenuti i da je najopsežniji i najkvalitetniji hrvatski jednojezični rječnik druge polovine 20. stoljeća isto stvorio ne školovani lingvist, nego književnik Julije Benešić. Uzme li se sve u obzir, nije sporno da je Alija Isaković jedan od utemeljitelja, a zasigurno najvažniji oblikovatelj i poticatelj moderne jezičke kulture Bošnjaka, što je osnova nacionalne kulture na svim poljima.
Rođen je 15. januara 1932. godine, a preminuo je 14. marta 1997. godine u Sarajevu.
