Safvet-beg Bašagić jedna je od najupečatljivijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti te jedan od ključnih pokretača bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća. Bio je pjesnik, prevodilac, historičar i političar, ali i neumorni kulturni radnik – osnivač brojnih listova, časopisa i nacionalnih društava.
Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Nakon preseljenja porodice u Sarajevo 1882. godine, završio je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je orijentalne jezike i historiju na Univerzitetu u Beču.
Poeziju je počeo pisati još kao gimnazijalac, a tokom studija u Beču objavio je svoju prvu zbirku pjesama Trofanda iz hercegovačke dubrave. U tom periodu nastaju i njegovi prvi naučni radovi, a započinje i sistematsko prikupljanje građe za historiju Bosne. Zajedno s Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nurijem Hadžićem, 1. maja 1900. godine pokreće list Behar.
Od 1900. do 1906. godine radio je kao profesor arapskog jezika u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. U tom razdoblju osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. Godine 1907. pokreće list Ogledalo, a već naredne godine odlazi u Beč, gdje se posvećuje izradi doktorske disertacije Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur, koju je odbranio 1910. godine.
Doktorat iz orijentalnih jezika i historije islama stekao je u Beču, nakon čega postaje profesor orijentalnih jezika na Sveučilištu u Zagrebu. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanski sabor, a ubrzo potom i za njegovog predsjednika. Na toj funkciji zatekao ga je i slom Austro-Ugarske Monarhije.
Nakon Prvog svjetskog rata, od 1919. godine radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, sve do umirovljenja 1927. godine. Preminuo je 9. aprila 1934. godine u Sarajevu, gdje je i sahranjen u haremu Begove džamije.
“Ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena, ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.” (Safvet-beg Bašagić)
