“Ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena, ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.”
Safvet-beg Bašagić je jedna od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća. Pisao je pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac, političar i intelektualac, prvi savremeni orijentalista i osmanista XX stoljeća.
Ipak, ostao je najpoznatiji kao znameniti bošnjački pisac te snažno angažirani kulturni, naučni i društveni poslanik, odnosno jedan od začetnika novije bošnjačke književnosti, prvi bošnjački doktor nauka i začetnik bošnjačke književne, kulturne i društvene historiografije, a bio je i potpredsjednik te predsjednik Bosanskog sabora. Također, Bašagić je jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik društva „Gajret“ osnovanog 20. februara 1903. godine, društva koje je preteča i pravni prethodnik današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.
Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava.
Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga koja je u posjedu Bratislavske Univerzitetske biblioteke je dio UNESCO-vog programa Memory of the World Programme.
Safvet-beg Bašagić rođen je 1870. godine u Nevesinju, odakle se s porodicom preselio 1882. godine u Sarajevo.
Njegova rodna kuća u Nevesinju sve je popularnija među posjetiocima. Najavljeno je kako će biti otkupljena i rekonstruirana u muzejski prostor.
Autentična stara bosanska kuća, kaldrma u avliji i stara česma ono je što vas dočeka kada dođete posjetiti rodnu kuću Safvet-bega Bašagića u Nevesinju. Smještena je uz Carevu džamiju (džamiju sultana Bajazida Velije) u uličici stotinjak metara iznad tog vjerskog objekta. Nacionalnim spomenikom je odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglašena sredinom 2005. godine.
Više o njemu
Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, u Sarajevo se doselio 1882. godine gdje je završio ruždiju i a nakon toga gimnaziju 1895. godine.
Od 1895. do 1899. studirao je na Bečkom univerzitetu orijentalne jezike, arapski i perzijski. Jedno vrijeme radio je kao profesor u sarajevskoj Velikoj gimnaziji (Prva gimnazija), te 1903. je osnovao društva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. 1907. godine pokreće list Ogledao, a godinu dana kasnije odlazi u Beč gdje priprema doktorat iz orijentalnih jezika i historije islama.
Doktorat je odbranio 1910. godine na temu “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” i stiče zvanje doktora. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah poslije smrti Ali-hodzabega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je penzionisan.
“Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima”.
